Pet godina od plamenog tornja smrti: Ljudi su skakali u smrt da ne izgore, živimo s tim slikama

Bila je to sasvim prosječna sparna noć u londonskom Kensingtonu. U jednom od najvećih stambenih tornjeva, Grenfellu, većina stanara već je ugasila svjetla i utonula u san. Svakodnevno su hodnicima ovog velikog tornja prolazile na stotine stanara, od penzionera, mladih parova, studenata, imigranata, poslovnjaka.. Razni ljudi iz raznih dijelova svijeta s raznim zanimanjima.

Nisu ni slutili kakav ih horor čeka tog 14. lipnja 2017. godine malo poslije ponoći...

Negdje oko 00:50 po britanskom vremenu u stanu broj 16 na 4. katu započeo je požar. Uzrok je bio neispravan zamrzivač. Njegov stanar Behail Kebede brzo se probudio nakon što je čuo požarni alarm te je u 00:54 nazvao vatrogasce. U roku od šest minuta prvo vozilo je bilo u blizini tornja. Još ništa nije slutilo na tragediju. 

Vatrogasci su u stan 16 ušli u 01:07 te su se neko vrijeme borili s vatrom koja je sad zahvatila veći dio kuhinje. A kad su uspjeli riješiti taj požar, shvatili su da je vatra krenula ' u visinu' te da je stan 26, koji se nalazi direktno poviše stana 16 zahvatio požar. Vatrogasci zovu pojačanje.

U idućih pola sata gotovo cijelu zgradu zahvatio je požar koji se nekontrolirano širio. Do 01:18 tek je 34 od 293 stanara uspjelo pobjeći iz zgrade. Njihova sreća je bila što su živjeli blizu obitelji koje su prakticirale islam koje su  te su zbog Ramadana bili još uvijek budni. Oni su uspjeli obavijestiti nekolicinu susjeda i napustiti neboder koji će kasnije postati poznat kao 'toranj smrti'...

Vatrogasci su nastavili s evakuacijom, ali što zbog problema sa zgradom, a što zbog vlastite neorganiziranosti za koju će ih kasnije optužiti preživjeli stanari, požar je nastavio divljati. Polovica onih koji su u 01:58 još bili zatočeni u tornju kasnije su pronađeni mrtvi.

Dok su vatrogasci, ali i lokalci koji su im pomagali pokušavali spasiti što više ljudi, među zatočenima u zgradi nastupila je potpuna panika. Bili su zarobljeni u vatrenoj stihiji iz koje nije bilo bijega. Paleći i gaseći svjetla, signalizirajući mobitelima... na bilo koji način pokušavali su signalizirati spasiocima da dođu po njih. 

Ali za velik dio njih, pogotovo one s najviših od 24 kata tornja, nije bilo spasa. S najgornja dva kata preživjelo je tek dvoje stanara. Posljednja osoba spašena je ujutro malo poslije osam sati.

Požar je službeno proglašen ugašenim 16 lipnja, više od dva dana nakon što je počeo. Ukupno je 72 ljudi poginulo u strašnoj tragediji. Barem dvoje ih je spas od vatre potražilo u skoku u smrt. 

Nakon nesreće počeli su izlaziti izvještaji o svim problemima s kojima su se susretali stanari ove zgrade i svim nedostacima u njezinoj gradnji, kasnije i rekonstrukciji, koji su uzrokovali ovakvo širenje vatre.  Aluminijski kompozitni materijal (ACM) koji se koristio na ovoj zgradi glavni je krivac za tragediju, zaključili su stručnjaci.

Stanari su napali i nadležne službe koje su rekle stanarima da ne napuštaju prostor svoje doma ako njihov stan nije direktno pogođen kad su stigli na teren. Stručnjaci za sigurnost kritizirali su i reakciju vatrogasca i naglasili su da su u puno postupaka kasnili i tako vjerojatno izazvali veći broj žrtava...

A što je s preživjelima?

Svi su ljuti na britanske vlasti. Tvrde da su zaboravljeni. Puno njih razvilo je sindrome PTSP-a, neki su zbog toga i trajno radno nesposobni.

- Kad je požar počeo rekao sam ženi da uzme djecu i bježi. Ja sam invalid i rekao sam im da me ne čekaju. Dok sam bježao s 9. kata nekoliko puta sam pao niza stube. Svugdje se osjetio miris spaljene plastike. Jedna obitelj je plakala jer im je vatra progutala oca. Nakon toga sam drugačija osoba. Više se ničega ne bojim. Često razmišljam o svojim susjedima, dobrim ljudima koji su pomagali meni i mojoj obitelji, a koji se nisu uspjeli spasiti. Ne vjerujem više vatrogascima. Da sam ih poslušao i nisam napustio svoj stan danas bi bio 73. žrtva - rekao je za Guardian Maher Khouadir i dodao kako svi preživjeli stanari i dalje na neki način žive u tom tornju..

- S dečkom sam uselila u stan 2012. godine i bili smo sretni. Držali smo se sa strane i nismo imali većih problema, samo je jedan susjed bio glasan pa smo reagirali, ali bilo nam je žao kasnije jer smo shvatili da čovjek boluje od demencije. Među prvima smo te večeri izašli iz zgrade. Na nadzornim kamerama ja se smijem jer ne shvaćam težinu situacije - priča Emma O'Connor koja je živjela na 20. katu tornja. Odmah nastavlja:

- Svaki put kad čujem sirene dobijem napadaje... Često se pitam zašto sam ja preživjela i zašto nisam pokucala na više vrata da obavijestim ljude. S tim nije lako živjeti. Vlast nas je zaboravila. Skrivaju svoje pogreške - govori Emma.

- Gledali smo kako vatra guta naše susjede. Vikali smo vatrogascima da ih spase, ali ne znamo jesu li uspjeli. Borim se s tim slikama svakog dana. Danas ne mogu spavati, pa ni ići visoko po zgradama jer me strah što će biti ako izbije požar. Ne sjećam se idućih mjeseci, sve mi je u magli, bilo je to užasno razdoblje, ali moramo se boriti da istina izađe napokon vani i da odgovorni budu kažnjeni - kaže za Guardian Zoe Dainton koja je od 4. godine živjela u kobnom tornju.

- Moj brat Muhamed mi je bio najbolji prijatelj. Sve smo zajedno radili. Kad je požar počeo vatrogasci su nam rekli da ostanemo u stanu. Sve je bilo puno dima u hodniku. U jednom trenutku dok smo pokušali izaći jedan me vatrogasac zgrabio i počeli su me nositi niz stepenice. Vikao sam im da mi je brat ostao unutra. Molio sam ih da mi dopuste povratak, ali zaustavili su me. Poludio sam. Mi smo došli iz Sirije i siguran sam da se ni tamo ovo ne bi dogodilo, Ljudi su htjeli pomoći bližnjima ali nisu mogli. Kasnije sam doznao da je moj brat skočio kroz prozor oko pet ujutro. Shvatio je da nitko neće doći po njega. - kaže Omar Alhaj.

Istraga oko požara i utvrđivanja krivice još traje.