Nije školska zgrada privatna konoba ili šupa za alat pa da će se malo peglati ovo ili ono, a možda i ponešto zaraditi ako se uspije angažirati kakav poznati izvođač radova
Pet godina uređivali fasadu, ali krova i prozora se nisu sjetili
Početkom rujna u Imotskom je svečano obilježen završetak petogodišnje energetske obnove zgrade u kojoj su smještene četiri tamošnje srednje škole. Više od tisuću i pol učenika krenulo je u obnovljene prostore, no onda su u prosincu zbog epidemioloških mjera i oni i nastavnici te drugi zaposlenici Industrijsko-obrtničke, Tehničke, Ekonomske škole i Gimnazije “Dr. Mate Ujević” ostali kod kuće.
Dva mjeseca kasnije, po povratku na nastavu, dočekalo ih je neugodno iznenađenje. Tamne, pljesnive fleke po zidovima, voda koja se cijedi niz zidove u tolikoj mjeri da je treba skupljati kantama. Dakle, zgrada je spremna za još jednu temeljitu obnovu. Pa kako je to moguće? Posao energetske obnove bio je vrijedan čak sedam milijuna kuna, a kako smo saznali od ravnatelja, curenje vode po zidovima može se “zahvaliti” neuređenom krovu i lošoj stolariji.
I krov sportske dvorane inače curi već godinama, otkako je dvorana napravljena. Zašto se u tih pet godina projekta energetske obnove nije našlo shodnim riješiti i ostale građevinske probleme na zgradi? Ravnatelj se pravda kako je Obrtnička škola bila samo nositelj radova, a sve što je izvedeno je pod garancijom pa će izvođač popraviti štetu. I opet dolazimo do naše stare navade, postavi cijevi za vodu, asfaltiraj, pa onda opet kopaj za telefonske kablove. Jer zašto bi se javni projekti, a energetska obnova školske zgrade spada u tu kategoriju, provodili temeljito i kvalitetno, kad se može krpati unedogled. U Hrvatskoj je energetskom obnovom posljednjih godina uređeno na desetine školskih zgrada, a projekt je to Ministarstva graditeljstva koji se pokriva dobrim dijelom novcem Europskog fonda za regionalni razvoj. I donosi velike koristi školama, od boravka u zdravijim prostorima do značajnih ušteda na računima, koji su u objektima poput imotske srednje škole pozamašni. I stoga bi ravnatelji i lokalni čelnici trebali sveobuhvatnije provoditi ovako velike projekte. Nije školska zgrada privatna konoba ili šupa za alat pa da će se malo peglati ovo ili ono, a možda i ponešto zaraditi ako se uspije angažirati kakav poznati izvođač radova. Jednako kao što ni učionice nisu tu za zapošljavanje nećakinja, a kuhinje nisu prostori za davanje posla nabave poznatima. Zaista je krajnje vrijeme da škole prestanu biti poluprivatni projekti lokalnih šerifa.