Petar Luković ili kako sam propustio priliku da u vlastitim očima budem dosljedan

Tako se nekako dogodilo da se u tim njegovim E-novinama okupila i neka lijeva halaša i jad, koja godinama nije propuštala priliku da me po raznim pitanjima izvrijeđa i okleveće. On je na to gledao ravnodušno i blagonaklono, čime je kraju došlo naše prijateljstvo. A onda će doći godine kada će se zavaditi s prijateljima i suborcima iz groznih devedesetih, s praktično cijelom Miloševiću opozicijskom scenom, uključujući i one koji su s razumijevanjem gledali na sve njegove bjesove i krivo usmjerena očajavanja. Većinu njih Petar Luković u E-novinama osobno je izvrijeđao, a onda su došli i ti izbori, najprije predsjednički pa parlamentarni, na kojima će on i njegov medij svesrdno podržati Tomislava Nikolića, Aleksandra Vučića i naprednjake, čime će cijela stvar doći svome kraju. Bilo mi je jasno zašto to čini: čovjek je uvijek mnogo stroži prema svojima, jer ga samo oni mogu iznevjeriti, pa se onda u trenucima iracionalnog gnjeva zna okrenuti na stranu onih protiv kojih se svo vrijeme borio. Ne zna anđeo očajanja koliko je to pogrešno.

Naravno da Vučića i njegove nije bilo briga za Petra Lukovića. Ispravno su zaključili da on nikako ne može biti njihov i pustili su ga da, pritisnut sudskim tužbama, 2016. propadne s E-novinama, iz kojih su se u međuvremenu razbježali i svi oni štakorčići što su se bavili mojim likom i djelom. Jedva da je itko žalio za tim portalom, koji je teme, autore i publiku nalazio diljem zemalja bivše Jugoslavije.

Uskoro zatim Petar Luković je, uz nikad manju podršku scene i praktično bez ikakvih novaca, pokrenuo XXZ: regionalni portal. Ili portal za kulturu i sjećanja. Tu lijepu i preglednu stranicu ispunjavao je s nekoliko posljednjih odanih suradnika, usput sa svih strana birajući i preuzimajući tekstove koji mu se uklapaju u stil i temu. Politike na XXZ nije više bilo nikakve. Odlazio sam katkad tamo, čitao što je novo u toj Lukovićevoj boljoj prošlosti. Ono što se između nas dogodilo nosio sam, kao i u nekim drugim slučajevima, kao teret za koji znam da ga se ne mogu osloboditi, ali o kome ne razmišljam. O nekim stvarima, o nekim ljudima i o raskinutim vezama s njima, ne može se misliti, jer čim pokušaš, sve krene pogrešno.

A onda je 12. svibnja 2017, pred sam Dan bezbednosti, u moj mail inbox stigla neobična poruka: “Dragi Miljenko,

Long time no see, ali eto me.

Nestale e-novine, napravio novi portal XXZ, www.xxzmagazin.com

Pratim šta radiš, redovno.

I da pitam…”

A onda slijedi pitanje smije li prenijeti jedan moj tekst. O, koja kolosalna prilika da ga pošaljem u materinu, da mu sve u brk saspem i da u vlastitim očima - čiji se uvid u cijeloj priči jedini i računa - budem dosljedan i ispravan! “Ej, živio!”, odgovaram, “Može”, kažem, i “Pozdravljam te”, zaključujem. I u trenutku se osjećam kao da sam s pleća zbacio onu stijenu, duhovit prevoditelj stripa naziva je stećkom, koju Obeliks svud naokolo sa sobom nosi. Poslije je Pero još nekoliko puta pitao za moje tekstove, komplimentirao, obasipao ih lijepim riječima, da bi zatim opušteno i slobodno uzimao kako mu je što trebalo. Nikada mu nisam spomenuo ono što je bilo, niti je on o tome išta rekao. Pravit ćemo se da nije bilo, najbolje je tako. Uostalom, nećemo se više vidjeti. Od neki dan jasno je: nikad više! Osim toga, što bi se uopće o svemu tome i moglo reći? Ali jedno mi nije jasno: je li se Pero pravi da je zaboravio što se to između nas dvojice i u vezi nas dvojice zbilo, ili računa na to da bih ga mogao poslati u materinu, pa je spreman to podnijeti? Volio bih da je zaboravio.

Poslije se Petar Luković razbolio. Dugo je bolovao, zadržavajući volju za životom. U Srbiji i na Balkanu, uključujući Hrvatsku i Bosnu, stvari su se razvijale taman onako kako nije trebalo. Razvijale su se mimo istine, a pomalo i mimo naših života. Kada je Pero prije nekoliko dana umro, sa svih strana na društvenim ga je mrežama zapljusnuo val komemorativnog zaborava. Jedni su se u nedoba prisjetili njegova pravedništva, drugi su se u ista ta nedoba prisjetili kako je Pero prema našima bio gad. Kao da je čovjek prazna rakijska boca, koju je pijanica Bog bacio u zapišani dvorišni zid, i sad svatko uzima svoje stakalce, i govori: ovo je on! A, brate, nije! I ne samo da nije, nego je upravo to ne-on.

Upoznao sam ga 1989. i govorio sam kod Vese Đorema, u Crvenoj galeriji, o njegovoj knjizi “Bolja prošlost: Prizori iz muzičkog života Jugoslavije 1940-1989”. Bio je to veliki događaj, važna knjiga: rani i usamljeni pokušaj kultiviranja kolektivne nostalgije. U tom trenutku, pri samome kraju one prve postadolescentske mladosti, Petar Luković mitska je figura moje kulture. Glava mi je puna njegovih citata iz Džuboksa, najviše iz rubrike “Singlovi”. Od njega se učilo stilu i bezobraštini, ismijavanju nedarovitih, uštogljenih i nedoučenih, a onda i koječemu drugom što, možda, i nije uvijek ostavljalo dobre posljedice na plitku i mladu pamet. Luković je imao striktan muzički ukus i jasan pogled na svijet. Krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih bio je navjestitelj novog doba, punka, avangarde i alternative. I bio je poprilično nepotkupljiv. Za razliku od većine rock kritičara svoga doba, uglavnom generacijskih ispisnika, često svršenih kunsthistoričara koji bi pred titanima ozbiljne i elitne kulture znali iskazivati određeni kompleks manje vrijednosti, što se u pravilu manifestirao insistiranjem da ih se što ozbiljnije shvaća, Luković je po školi bio inženjer mašinstva, tojest strojarstva, kako se to hrvatski kaže, čija je superiorna ozbiljnost proisticala iz smisla za humor i beskrupuloznu zajebanciju. Luković bio je duhoviti bard cjelokupne te scene, bio je nasmijani hrast.

Nakon što je Džuboks propao, a punk prošao, Luković se izvanredno dobro snašao u reviji Duga. Tamo je, kao nitko prije i nitko poslije njega, spajao najviše svoje intelektualne i estetske interese s najnižim kamiondžijskim porivima epohe. Bio je spreman istovremeno proizvoditi visoku estetiku i bezazleni erotski tabloid. Obje stvari majstorski je radio, u obje stvari je uživao. U vrijeme kad sam ga upoznao i kada sam, zahvaljujući Vesi Đoremu, o njegovoj knjizi govorio, Petar Luković doimao se kao vidra, kao savršeno snalažljiva društvena životinja, kojoj nikakva društvena previranja neće naškoditi. Umio je komunicirati s novim bogatašima, znao je gdje su novci, bio je zvijezda lako-intelektualne i novinske scene, kojoj su se kojekakvi znali nakloniti. Pero je glatko prošao put od punka do estrade.

A onda su stigli tenkovi i prevladao je turbofolk. Na estetskim i moralnopolitičkim granicama Petra Lukovića bili su Silvana Armenulić i Hašim Hučuk Hoki. Tamne zvijezde, čija je priča sadržavala svu njihovu ljudsku tragiku. Dalje od njih nije on mogao ići. A tenkova što se tiče, tu je bio izričit. Osim što nije mogao biti nacionalist, Luković nikako nije mogao biti na strani onih pojava iza kojih je najbrojnija, najneukija i najnemuzikalnija publika. Biti na strani manjeg i slabijeg, biti na strani onog kojeg progone, a onda i biti na svojoj strani; to je u temeljima one etike i estetike koju je u Džuboksu stvarao i promovirao. Pravi pisac umije prepoznati trenutak u kojem je dužan stati iza svoga djela. Kako bi Petar Luković bio autor rubrike “Singlovi”, kako bi pisao o grupi Sonori iz Bajmoka ili o dobojskim grupama Tok života i Rezervni točak, a da nakon toga postane nacionalist i podrži Šešelja i Miloševića, ili još i gore, da nakon toga ostane ravnodušan? Nakon Osme sjednice, a onda i u ratovima devedesetih, glavni su junaci postali upravo oni čija je umjetnička ostvarenja Luković ismijao u rubrici “Singlovi”. U kojoj je, istovremeno, savršeno prepoznavao one druge, tojest prve. Gorčin Stojanović podsjetio je ovih dana, recimo, na Lukovićev mali tekst o jednoj od ranih singlica grupe Azra…

Od ranih je devedesetih, sam i izložen, pisao za hrvatski tjednik, za koji sam i sam krajem desetljeća radio. Nije mu bilo ugodno, pogotovu što nije mogao, a nije ni htio, ublažiti ili barem uozbiljiti svoj rugalački način. Hiperbola osnovna je Lukovićeva stilska figura. Po onima kojih je bilo više i bili su u svakom pogledu jači i brojniji, Luković je udarao kao da im je u svakom pogledu nadmoćan. I bijaše u svakom pogledu blag prema Hrvatima, Bošnjacima, Albancima… Bilo je to časno i ispravno, ali mučno po čovjeka. Nužno je vodilo u poraz i u zaborav. Najprije u komemorativni zaborav, u kojem će se pokojnik prepraviti i preoblikovati prema potrebama živih. Doista, nije čudo što je onda sve oko sebe onako porazbijao, pa ispsovao sve svoje.

Meni je bio privatno važan, pa smo se onda razišli. Teret tog razilaska ticao se činjenice da ga nisam mogao nijednim drugim nadomjestiti u onome dobrom i velikom što je za moj svijet učinio.