News

Komentari 38

Planinari iz Splita penjali se pet sati kako bi okitili tri usamljena borića na stijeni: 'Nije bilo lako'

Planinari iz Splita penjali se pet sati kako bi okitili tri usamljena borića na stijeni: 'Nije bilo lako'

Splićani Ana Buklijaš i Jurica Veić ponijeli su božićne ukrase i krenuli prema planini gdje ih je čekao 75 metara visok uspon. Na prvu im se činilo da će biti jednostavno, ali greben se nije dao tako lako "pokoriti"

Stalno sam gledala ta tri usamljena borića na stijenama na Dinari, a ima sigurno pet godina da sam ih prvi puta ugledala. Već tada sam razmišljala kako bi bilo lijepo ukrasiti ih božićnim kuglicama, ali nikako se nismo uspjevali skupiti, otići tamo prije Božića. Baš su zanimljivi tako poredani na stijenama. I onda sam ove godine rekla: "Ma ja idem, tko će sa mnom?". Pridružio mi se Jurica Veić i krenuli smo u avanturu – kaže nam planinarka i alpinistica, Splićanka Ana Buklijaš (40). Pravnica po struci, Ana je pročelnica HPD Mosor, a Jurica član navedenog planinarskog društva. 


Kako nam kaže Ana, ulaz u smjer kojeg su nazvali "Tri borića" je na oko 1000 metara nadmorske visine, a sam uspon ima oko 75 metara. Na prvi pogled činilo se jednostavno, no trebalo im je ukupno pet sati da ostvare svoj naum. Prema cilju krenuli su u nedjelju, 20. prosinca, rano ujutro. Stigli su do Kijeva, potom podno Dinare, a 15-ak minuta od skloništa Bili cvitak uzimaju tešku opremu, ukrase, ostavljaju automobile i nastavljaju pješice. 

- Od Bilog cvitka nastavljamo planinarskom stazom prema ulasku u novu ferratu na Dinari. Putem pogledom tražimo naš današnji cilj, ali borići su se sakrili u sjeni. Po dolasku na ulaz u ferratu nastavljamo putem još stotinjak metara prema bivku Dinaridi gdje se sakrila stijena koju ćemo pokušati penjati. Pogledamo prema grebenu i naša tri borića i na prvu nam se činilo kako ćemo proletit, ali... - počinje priču Jurica Veić. On i Ana uspon su, dodajmo, s penjanjem počeli oko 10 sati ujutro. Temperatura zraka je bila oko nula Celzijevih stupnjeva. 


Nakon što su došli pod stijenu, rasporedili su opremu, Ana je krenula prva, a Jurica je osiguravao. No već su tada shvatili da to neće biti nimalo lako, stijena je bila krušljiva, odnosno mrvila se. 
Jurici se, kaže nam, u ruci u jednom trenutku odlomio komad stijene što je bila prilično škakljiva situacija, no nisu odustajali. Tamo gdje je stijena zdrava bila je savršeno kompaktna, ali nemoguća za osigurati bez bušilice koju, kako navodi Jurica, nažalost nisu ponijeli. 

- Naša zamišljena linija dobiva malo drukčije konture od prvobitne zamisli. Ana polako i pažljivo stiže do police gdje je čeka uski kamin. Ostavila je ruksak na polici, ušla u kamin, no opet je imala malo prilika za staviti kvalitetno međuosiguranje. Uz puno truda i penjačke vještine Ana je stigla do prvog borića, napravila je sidrište i osigurala me. Tada i ja krećem u prvu dužinu. Nije mi bilo lako ni kao drugom penjaču, krš i lom na sve strane. Dolazim do kamina, kačim Anin i moj ruksak na zamku koju mi je spustila radi lakšeg prolaza. Jedva prolazim i bez ruksaka i stižem na prvo sidrište. Bili smo ushićeni nakon prvih tridesetak ispenjanih metara, kitimo naše prvo drvce – opisuje Jurica (41), inače inženjer građevine, također iz Splita, dugogodišnji ljubitelj planinarenja i alpinizma.


Potom kreću prema drugom boriću. Ovoga puta prvi ide Jurica, po bridu i preko ploče, bez ruksaka. Stigao je na malu policu pored drugog borića i uz konzultacije s Anom odlučuju da mu pošalje ruksak, jer nema smisla ići borić po borić i kititi. Tako su odlučili ispenjati cijelu dužinu do kraja pa će Ana kao druga okititi preostala dva borića. No, nije prošlo bez problema. Sa sidrišta im je pala transportna torba sa ukrasima. Odletjela je u nepovrat. 

- Na našim licima vidjelo se razočaranje i misli u glavi: "Pa nije valjda da nećemo okititi i dva preostala borića". Onda smo se sabrali i odlučili ipak ispenjati smjer do kraja. Kad smo uz puno truda po vrlo zahtjevnom usponu oboje stigli gore. Potom sam se ja spustio po transportnu torbu u amfiteatar gdje je odletila, a Ana je za to vrijeme imala zadatak napraviti sidrište s kojeg će se spustiti i okititi boriće. Tako je i bilo, Anu sam spustio na karabinersku kočnicu do prvog borića kojeg kiti, te potom i drugog. Nakon što ih je ukrasila vratila se prema meni do sidrišta. Cijeli dan na našoj stijeni nije bilo sunca, bilo je prilično hladno. Tek na odlasku sunce je sramežljivo obasjalo taj naš grebenčić, bilo je već na zalasku, negdje oko 17 sati – kaže nam Jurica. Inače, on i Ana težinu ovog uspona ocjenili su šesticom, što znači da je jedan od zahtjevnijih, a za osvojiti ga treba imati dobro istrenirane vještine. 

Najčitaniji članci