Pljuska narodu: Ovo je nosio mladi Todorić prije 10 godina

Bio je 3. kolovoza 2007. i, ako ga je tko na Hvaru tada prepoznao u toj majici, lako je mogao ostati bez daha. Ili mu je mogao zapeti zalogaj u grlu. Ili se zagrcnuti. Ili mu se naprosto mogao podići želudac.

U pravilu nije lijepo suditi djecu prema roditeljima, još manje je pristojno predbacivati im svinjarije koje su radili ili rade njihovi preci, no u ovom slučaju bila je riječ o Ivanu Todoriću, čovjeku kojega Agrokor na svojim stranicama još uvijek vodi kao predsjednika Nadzornog odbora.

Uz pretpostavku da je mladi Todorić znao što natpis znači, pa i odakle potječe taj povijesni izraz, ukazanje u takvoj majici u najmanju ruku je bilo neukusno i tada, 10 godina prije nego što je obiteljski koncern koji je isisao život iz radnika i manjih tvrtki oko sebe, a sada odgurao cijelu zemlju u zonu opasnosti od ekonomskog udara.

U gorem slučaju nije nemoguće da se shvati i kao ruganje ljudima kojima je John Lennon 1970. posvetio istoimenu pjesmu.

POSLUŠAJTE PJESMU:

U intervjuu za Rolling Stone krajem te iste godine John Lennon je rekao da je pjesma revolucionarna i da ju je napisao kao upozorenje pripadnicima radničke klase da ih se "ne gura u mašineriju". Pjesma govori o ljudima koji su "... tako puni straha da ne mogu funkcionirati...", ali se širi i dalje od puke radničke klase.

"Postoji soba na vrhu o kojoj ti još uvijek pričaju, ali prvo moraš naučiti kako da se smiješiš dok ubijaš, ako želiš biti poput ljudi koji su na vrhu", pjevao je Lennon, imajući u vidu ljude koji su potekli iz radničke klase, a koji su se uspeli ili imaju ambiciju uspeti se do korporativnih vrhunaca. Samo, uz pripadajuću cijenu za to.

Teoretski je moguće da je mladi Todorić imao i nekakvu ironičnu ideju kad je majicu odabirao, ali imajući u vidu sav istočni grijeh Agrokora i sve ono o čemu mediji u Hrvatskoj danas bez ustručavanja pišu o tome što se događalo tijekom posljednjih četvrt stoljeća, on vjerojatno nije imao pojma o čemu je riječ. Ili ga nije bilo briga. 2017. godine fotografija ima snagu dojma od kilotona ili dva.

Četvrt stoljeća jedna od onih 200 obitelji trgovala je dugom, njen patrijarh svako toliko je, kako se već pristoji, odapinjao strelice u "još uvijek živi socijalistički mentalitet", povremeno znao pustiti suzu nad svojim bremenitim životom, da bi na kraju potaknuo javnu akciju solidariziranja s Agrokor.

"Spasimo Agrokor" hrvatski građani su shvatili kao "spasimo Todorića" i doživjeli to kao osobnu uvredu. Na tom tragu je i natpis "Working class hero" na prsima budućeg predsjednika Nadzornog odbora Agrokora. Svjedočimo praznim policama, pozivima da narod spašava gubitaša koji je vodio katastrofalnu i neopisivo kratkovidnu politiku računajući da se beskonačno može širiti žongliranjem na sve nepovoljnijim kreditima...

Razlika u odnosu na proklinjana i omrznuta socijalistička vremena je u tome što sranja razmjera kakva sada prijete državi u ona doba, nisu radili ljudi koji su do te imovine došli privatizacijom opjevanom kao "otimačina", što im radnici nisu psovali majku jer su im boli oči dvorac, helikopter, jahte, nego vikendica i Mercedes...