Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se

Plutao 29 sati u oceanu: 'Misao na obitelj držala me na životu'

Brett Archibald 2013. godine tijekom vožnje turističkim brodom pao je u ocean pun morskih pasa. Bio je žrtva napada meduza i riba, a su mu galebovi pokušali iskopati oči

Foto: Screenshot/Youtube
15 komentara

Brett Archibald 2013. godine uputio se na godišnji odmor u Indoneziju. Jednog dana, tijekom vožnje turističkim brodom pao je u ocean pun morskih pasa. Bio je žrtva napada meduza i riba, a divlji galebovi pokušali su mu iskopati oči dok je besciljno plutao na površini. Njegova agonija trajala je 29 sati, a na životu ga je jedino držala želja da ponovno vidi svoju obitelj.

Svoje traumtično iskustvo opisao je u knjizi. Donosimo isječke iz tog dnevnika.

17. travnja 2013.

8.30-9.30 sati (19 satiu moru)

19 sati! Čini se kao beskonačno dugo otkako sam pao s broda koji je mene i još osam prijatelja trebao prevesti na jedan indonezijski otok. Kako sam uopće ostao živ?  Nisam u dobroj formi.  Sjećam se da sam za vrijeme vožnje osjećao jaku mučninu, a u jednom trenutku sam izgubio svijest.... Osjećam se umorno, jako sam žedan. Na trenutak zatvaram oči, a onda osjetim jak udarac u stražnji dio glave. Osjećam nalet zraka kako mi struji preko lica, a zatim čujem neko čudno šuštanje. Nešto se kreće iznad mene vrlo brzo. 

Otvaram oči i vidim siluetu galeba. Približava se, ali srećom promašio me za samo nekoliko milimetara. Derem se: "Hej, što dovraga radiš? Vraća se po treći put i leti ravno prema meni. Gušim se u kašnju, dok mi voda ulazi u oči, usta i nos. Na trenutak mislim da je sve ovo samo san. Na onda se vraćam u stvarnost, galeb mi pokušava iskopati oči i iščupati uši. Smišljam plan: pustit ću ga da mi sleti na glavu, a onda ga ščepati za vrat, otkinuti mu glavu i pustiti da mi krv teče kroz sprženo grlo.

Nisam ni shvatio, a već vidim još jednu, veću pticu. Ščepala me za vrh nosa. Čini se kao da mi je netko otkinuo komad lica. Krenula je prema očima, ali sam u posljednji trenutak okrenuo glavu. Krv mi se iz nosa slijeva u usta. Najednom, ptice se udaljavaju. Nekontrolirano se tresem. Uskoro će pasti mrkli mrak.

9.30-10.30 sati (20 sati u moru)

Jaka bol steže me oko prsa i širi se tijelom, osjećam žarenje kože. Odmah shvaćam o čemu je riječ -  na meni su ticala divovske  meduze. Osjećam kako se njezina želatinozna glava lijepi za moj vrat. Hvatam je za ticala i bacam ih što dalje od sebe. Čujem kako tonu. Prolazim kroz agoniju. Vidim kako se stvaraju ožiljici na površini mog tijela.

10.30-11.30 (21 sat u moru)

Osjećam kako mi tijelo gori. Zubi mi cvokoću, a u glavi čujem odzvanjanje. Stavljam ruku preko ustiju. Iduće što vidim je kanu u kojem sjede dva šestogodišnjaka. Pokušavam ih dozvati. 

"Spasili ste me. Hvala, dečki", derem se i dodajem: "Odvest ću vas kod najboljeg zubara. Popravit ćemo te zube".

Smiju mi se, ali ništa ne govore. Dok pokušavam uhvatiti čamac, osjećam kako mi ruka prolazi kroz zrak. Dječaci i brodić su nestali. Tonem, tonem sve više. Sve je bila iluzija ili duhovi oceana koji su došli po utapajućeg čovjeka. Nalazim se na sablasnom mjestu. Daleko od živih i blizu mrtvima. 

11.30-12.30 (22 sata u moru)

Uz ono malo snage što mi je ostalo držim se na površini. Oči su mi otvorene, ali kapci su sve teži. Jedva vidim. U tom trenu vidim svjetla. Okrenem se za 360 stupnjeva i još su tu.

"Kopno. Ta svjetla dopiru iz sela. Koliko su daleko?", pitam se i uvjeravam samog sebe kako mogu do tamo plivati.

"Ako kreneš sada, stići ćeš do zore", pomislim.

Pokušavam glavu držati iznad vode, ali osjećam kako mi sve više ispunjva nos, a moje se grlo začepljava. Borim se za zrak. Tijelo me izdaje. Ne osjećam tijelo od vrata na dolje. Svjetla me i dalje, poput sirena, dozivaju. Iscrpljenost je pobijedila. Smrt je sve bliže. Izdao sam sebe, svoju suprugu Anitu, i naše dvoje djece. Ne mogu više držati oči otvorene. Počinje mi se spavati. Čujem istezanje užadi, vjetar kako struji niz jedro. Vidim 20-metarski jedrenjak. Prepoznajem ga jer sam model jednog takvog napravio dok sam bio dijete. Mornari hodaju po palubi, dok jedan govori: "Hajde momče, možeš ti to". Dvojica bacaju drvene ljestve. Polako počinjem plivati prema njima. Dio mene misli kako opet haluciniram, ali čine se tako stvarni. Pokušavam dograbiti ljestve, ali opet ništa. Prsti su mi nabubrili, ogromni su, a komadići jezik kao da mi idu nizu grlo. Ocean me pomalo uzima.

1.30-2.30 (24sata u vodi)

Nepodnošljiva bol prolazi kroz moje tijelo. Grčevi ne prestaje: "Dosta je, ne mogu više, ne želim", mislim u sebi.

"Hajde, možeš ti to, plivaj prema meni", otvaram oči i vidim svog prijatelja Bangera. Stvaran ili ne, ne mogu ingnorirati njegov poziv. Pružam mu ruku, a on nestaje.

"Nisi došao po mene, došao si se sa mnom pozdraviti",  pomišljam.

3.30-4.30 (26 sati u vodi)

Zrak. Trebam zraka. Osjećam se kao da lebdim u zoni između života i smrti. Voda se doima poput tekućeg cementa, istišće život iz mene, kao da se vrata pakla zatvaraju. Sve uspomene blijede. Ponovno tonem.

4.30-5.30 (27 sati u vodi)

"Brett!", doziva me supruga Anita. Otvaram oči i pokušavam ostati na površini. Ne osjećam tijelo. Vidim obris ribarskog broda u daljini. Zamišljam kako će biti iznenađeni kad vide što su ulovili. Počinjem plivati.

5.30-6.30 (28sati u vodi)

Svakim pogledom brod je sve bliže. Čujem zvuk motora i vidim kako se brod  najednomsve više udaljava. To je bila moja posljednja nada. "Bože, uzmi me. Spreman sam", pomišljam.

Utapanje će biti svojevrstan spas. Duboko sam udahnuo. Osjećam kako mi se pluća pune slanom vodom. Bol koju osjećam u jeziku je nepodnošljiva. Pred očima mi plešu crne točkice. "Što dovraga misliš da radiš", vrišti glas u mojoj glavi. Zatim vidim kako na površni mora pluta crni križ. "Uzmi taj križ i baci ga. Ja sam gotov!".

6.45-7.15 (28 i pol sati u vodi?

Križ je još tu. Je li to anđeo ili smrt? Približava se. Nakon nekog vremena shvaćam da to nije križ, nego vrh jarbola.

"Ne uzbuđuj se previše", ponavljam sebi.

"Nećeš preživjeti još jedno razočaranje".

Nakon 10-ak minuta, brod se okreće udesno.

"Ne, ne, ne", vrištim i plivam prema njemu.

Netko baca pojas za spašavanje. Ali ovaj posljedni napor me izdao, počinjem tonuti. "Bio sam tako blizu", mislim. U tom trenu  vidim oko sebe narančasti kolut i čujem kako mi glas govori: "Imamo te".

Brett je plutao na otvorenom moru oko tjesnaca Mentawai. Pronađen je u blizini otoka Sipura, daleko od obale. U posljednji tren spasio ga je australski surfer Dave Carbon.

Brettov tlak bio je iznimno nizak i mjerio je 68/44, površina tijela i glave bila je puna opeklina, oči su mu bile crvene, jezik natečen, a na nosu je imao veliku rupu koja je ostala kao posljedica napada galeba. Iako je bio vidno potresen i dehidriran, Brett je bio pri svijesti i jasno je opisao svaki trenutak svoje agonije.

Golema volja za životom

Njegova upornost i golema volja za život glavni su razlog što je preživio. Stručnjaci vjeruju da bi 999 ljudi od njih 1000 u ovakvoj situaciji odavno umrlo.

Nekoliko mjeseci kasnije, Brett je doživio dva napadaja panike i krenuo na savjetovanje. Njegov posao je propao. Počeo je javno govoriti o svom iskustvu i skupljati novac za humanitarne zaklade.

Nakon što je bio na korak do smrti, Brett je složio novu listu prioriteta  - vjera, obitelj i prijatelji. Sada često zna reći, bez imalo dvojbe, da je u tim teškim trenucima Bog bio cijelo vrijeme uz njega.

 

 

 

 

 

Možda vas zanima i ovo:
Naši partneri pišu
Message