'Pogled u bratovim očima prije nego je ubijen neću zaboraviti'

Posljednji puta Antuna vidio sam na dvorištu naše kuće u lipnju 1991. Rekao sam: Brate, ovo neće biti dobro. Uzmi ženu i djecu i bježi iz Voćina.

POGLEDAJTE VIDEO:

- Samo me gledao, bez riječi i taj njegov pogled nikada neću zaboraviti. Ubijen je na mjestu gdje se nalazila policijska stanica koju su zauzeli pobunjeni Srbi. Njegovo tijelo odvezeno je negdje, a do danas nismo saznali gdje - otirući suzu govori Zdravko Volf (53) iz Voćina. U podravskom selu ubijeno je 47 Hrvata, a uz Antuna, još se jedan čovjek vodi kao nestao. Antun nije želio otići iz sela, nije htio napustiti teško bolesne oca i majku. Po izjavama svjedoka, pobunjeni Srbi doveli su ga u tu policijsku postaju, mučili i ubili, a potom odvezli.

- Ja sam se priključio ZNG-u. Kad smo razmjenjivali zarobljene četnike, išao sam na svaku razmjenu i inzistirao da se razmjene oni za koje sam znao da su uhvaćeni, među njima i moj brat. Oni nisu odgovarali, nego su iz domova zarobljenih Hrvata civila uzimali ljude koji su im služili za razmjenu. I na kraju ubili sve što su pronašli u Voćinu - pripovijeda Zdravko. Najgore od svega, kaže, je što su nalogodavci dolazili kod njegove majke i tražili Antunovo odijelo obećavajući joj da će biti razmjenjen. Do te razmjene nije došlo.

- Za brata sam saznao da se skriva u Voćinu po pojedinim mjestima i kućama srpskih obitelji. Ovdje je bilo Srba koji su pomagali Hrvatima. Nakon oslobađanja Voćina saznao sam detalje: Kad je odveden, po čijem naređenju i kad je ubijen. Prijavljivao sam to Županijskom državnom odvjetništvu u Bjelovaru, no nisu učinili ništa. Prije dvije godine pozvao me Županijski državni odvjetnik u Zagrebu.

Rekao da će svi ti zločini doći pod njihovu jurisdikciju. Od prošle godine pokrenuo postupak protiv osoba na koje sam ukazivao. Imena se znaju, no kao da se istina, nažalost ne želi otkriti – ogorčen je Zdravko.

Kosti brata tražio na je 50-ak mjesta koja su prekopali. Više ne zna što da radi kako bi se istina otkrila, a ubojice civila, kao i njegovog brata, privele pravdi. Na spomen Antuna, Zdravkovo lice preplavi nježnost i silne emocije. Od četvero braće, s njim je, tvrdi Zdravko, bio posebno vezan. Radio je u vojnoj pošti u Zagrebu. Kad je počeo rat rekli su mu da mora u JNA ili će izgubiti posao. Odmah se vratio u Voćin.