News

Komentari 2

'Poni Marvin je divan, on me pita, a ja mu odgovaram...'

'Poni Marvin je divan, on me pita, a ja mu odgovaram...'

NEOSTVARENI SAN Lidija i Marvin skupa treniraju dvije i pol godine. Nerazdvojni su. Lidiji, koja je patuljastog rasta, san je da se natječu u standardnoj kategoriji

Ni sama ne zna točno zašto, ali Lidiji Bedeković (34) konji su opsesija, kaže, otkako zna za sebe. Zato si je još kao djevojčica zacrtala cilj: jednog dana imat će vlastitog. Od tada su prošle godine, ali Marvin je ipak tu, zaljubljen u Lidiju baš koliko i ona u njega.

- Naravno da razgovaramo. Kako mu ne bih povjeravala svoje probleme kad me sam pita da mu pričam. Ustvari, on više manje sve zna i bez da mu kažem - smije se Lidija.

Crno-bijeli poni star 20 godina lijeno gricka travu kraj njezinih nogu. Da nema Lidije, možda bi bio u mirovini. Ali nakon što ga je Lidiji povjerila za treniranje vlasnica Indi Šimleša, Marvin je u svakodnevnoj akciji koja mu sad održava formu, čini ga vitalnim i sretnim. Lidija na njemu trenira već dvije i pol godine u Sportskom konjičkom klubu Sveti Juraj u Maloj Mlaci, nedaleko od Zagreba.

- Svaki dan dolazim ovamo. Ostanem od dva do tri sata. I tako cijelu godinu. Najdulje nisam vidjela Marvina tijekom karantene. Mjesec dana smo bili razdvojeni i to mi je bilo najgore razdoblje u životu. Znam da sam i ja njemu nedostajala. Uvijek mi se jako veseli kad dolazim. Iako bude još u boksu i ne vidi me, dovoljno je da mi čuje glas kad dođem u štalu i odmah zanjišti - kaže Lidija.

Ahondroplazija od koje boluje i koja joj je uzrokovala patuljasti rast nije je spriječila da sve do danas ostvaruje svoje snove. Po završetku Šumarskog fakulteta, poslana je na stručno osposobljavanje u Pazin. U Istri je imala priliku prvi put baviti se konjima. Tamošnji vlasnici ponudili su joj da pomaže oko njih, ali i da ih jaše.

- Tamo sam prvi put samostalno jahala velikog konja. Bilo je nevjerojatno. Doza strahopoštovanja je svakako bila prisutna, ali sam istovremeno i uživala. Znala sam više nego ikad da se želim baviti konjima i imati nekog svojeg stalnog konja - prisjetila se Lidija.

Na kraju je završila na jednom dresurnom natjecanju kao zapisničarka, dok je Željko Valuh (33), njezin sadašnji trener jahanja, tamo bio sudac. Upoznali su se i Lidija je uskoro došla u Malu Mlaku kako bi joj Željko pokazao konje koje imaju. Bila je oduševljena. Onda su joj povjerili Marvina, a Željko ju je počeo trenirati.

- Ima jedna anegdota iz tog vremena, kad smo se tek upoznali. Odmah na početku dao sam Lidiji da prošeta najvećeg konja kojeg sam tad imao. Premrla je od straha, ali i položila test. Znao sam da je onaj tko iz prve može tako dobro upravljati tako velikim konjem neustrašiv. Doista, korak po korak, na treningu koji sam prilagodio njoj kako bi stekla sigurnost i balans pokazala se jako uspješnom - pohvalio je svoju učenicu Željko koji je trener jahanja već 10 godina.

Odlično uigran tim odmah nam je demonstrirao svoje vještine. Lidija je stručno osedlala Marvina, a potom mu stavila ular. Na naše zaprepaštenje poni je spustio glavu kako bi joj olakšao posao.

- Istina je, uvijek mi pomaže. Čim shvati da se mučim oko nečega, odmah mi se počne prilagođavati na sve moguće načine. Sjećam se još u početku, dok nisam bila sigurna u sebe, on je to osjećao i nikad ne bi divljao ni ludo galopirao, nego tek onoliko koliko treba. Divan je - oduševljena je Lidija te dodaje da je susret s njim bio ljubav na prvi pogled.

A da ta ljubav traje još i danas, vidi se čim Lidija počne jahati. Smireni i ona i on, poslušno slušaju upute trenera te izvršavaju zadatak za zadatkom. Lidija pazi na držanje i na uzde, Marvin ipak mora ići ravno. Za svako odstupanje tu je trener da ih ispravi. Trud koji su uložili svi troje se isplatio jer Lidija je postala prava jahačica. Zbog svega bi, kaže, voljela sudjelovati u natjecanju u dresurnom jahanju s normalnim jahačima i velikim konjima.

- Želim to zbog znatiželje najviše, da vidim kako stojim objektivno u odnosu na druge jahače. Ne nadam se nikakvoj pobjedi ili plasmanu na prvom turniru, nego samo želim da konj i ja završimo program - iskrena je Lidija.

Međutim, za ostvarenje tog sna trebalo bi riješiti uglavnom financijske probleme. Lidiji bi trebao konj za natjecanja, a on stoji minimalno 5000 eura. Zatim su tu i oprema za Lidiju, koja mora biti rađena po mjeri. Lidija je zbog svega pokrenula na internetu Crowdfunding kampanju, a dobri ljudi joj tu i tamo uplate novac kako bi bila korak bliže ostvarenju svog sna. Željko je uvjeren da bi na tim natjecanjima Lidija mogla ostvariti dobar uspjeh.

- Možda bi trebale godine, trebalo bi uložiti i puno truda, ali uopće ne sumnjam u nju - uvjeren je Željko.

Najčitaniji članci