Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
29 komentara

Posljednja slika: Dragica je dala unuku zadnji poljubac i nestala

PAKAO OVČARE Dragica i Dražen Tuškan u lipnju 1991. posjetili su Zagreb. Vratili su se u Vukovar i nestali na Ovčari: 'Majka je već bila u busu za evakuaciju. Izašla je kako bi pomogla sinu. Više se nisu vratili'

Foto: Matija Habljak/PIXSELL
29 komentara

Moj otac Dragutin umro je prije dva mjeseca. Od 1991. godine krivio se za nestanak supruge Dragice i sina Dražena. Preminuo je u siječnju, a znam da je sad našao ono što je svih tih godina tražio - suprugu i sina.

Molim se da onaj koji je skrivio njihov nestanak ima hrabrosti suočiti se s tim što je napravio, mirnim glasom započinje priču Tomislav Tuškan (59). Iz rodnog Vukovara u Zagreb se doselio 1979. godine i nakon studija agronomije ostao u njemu živjeti. Nakon smrti oca nastavio je tragati za majkom i bratom koji se još vode kao nestali. Viđeni su u vukovarskoj bolnici, potom u hangarima Veleprometa, odakle su ih odvezli na Ovčaru. Majku je zadnji put vidio 27. lipnja 1991. godine na sinovu prvom rođendanu, a brata u srpnju iste godine.

POGLEDAJTE VIDEO:

Došao je jutarnjim vlakom iz Vukovara u Zagreb kako bi me vidio. S kavom i sokom čekao me u slastičarnici kraj koje sam svako jutro prolazio. Popričali smo, otišao sam na posao, a on je obišao mojega sina i suprugu Janet. Još smo se dva puta čuli telefonom i razgovarali o tome da majku iz Vukovara prebacimo u Zagreb. Oni su to odbili. Moj brat je imao 25 godina, bio je ambiciozan, prepun životnih i poslovnih planova, prisjeća se Tomislav i priznaje da je sa šest godina mlađim bratom kvalitetan i prisan odnos izgradio tek kad su odrasli.

Foto: Matija Habljak/PIXSELL

- Dugo sam se tražio u nekom odnosu s njim. Kao klinac bio mi je premlad i predosadan. Kad je odrastao, postali smo jako bliski i povezani. Putovali smo Europom i Afrikom, provodili vrijeme kad bih iz Zagreba došao posjetiti Vukovar. Mama i tata polako su došli do mirovine i čekao ih je miran život. Brata i mene su odgojili i postavili na noge. A onda je došao rat. Nisu vidjeli razloga za preseljenje u moju kuću u zagrebačkoj Klari. Iako je mirisalo na loše dane, napuštanje Vukovara nije im bila opcija. Govorili su: ‘Zašto bismo otišli iz svoga pod nekom prijetnjom? Što smo mi nekome napravili’ - niže Tomislav.

Tog ljeta 1991. godine imao je jednogodišnjeg sina, supruga Janet bila je trudna s drugim djetetom, a kako je Engleskinja, pružila im se prilika posjetiti njezine roditelje u gradu blizu Londona. Vijesti su bile loše, ratni sukobi su se rasplamsali, a Tomislav je nakon tjedan dana shvatio da su mu pogled i pozornost prikovani na televiziju i vijesti o stanju u tadašnjoj Jugoslaviji.

- Supruga i ja smo zaključili da ne možemo biti na godišnjem odmoru dok je situacija u zemlji tako loša. Vukovar je bio granatiran svaki dan. Moja punica nas je ohrabrila riječima: ‘Da sam u Hrvatskoj, na Jadranu, i da slušam i gledam kako moju zemlju netko napada, prekinula bih godišnji i otišla doma. Mislim da je u redu to što ste odlučili. Neka vas Bog blagoslovi. Idite’. Moj tata je došao iz Vukovara u Zagreb kako bi nas dočekao. Mama je trebala doći tjedan kasnije, a on se trebao vratiti u Vukovar. U to vrijeme dobio sam poziv da s policijom idem u Petrinju. Supruzi je prijetio gubitak bebe. Morala je mirovati i tata je tri tjedna, do mojega povratka iz Petrinje, bio velika pomoć. Nažalost, on se u Vukovar više nije mogao vratiti, a moja majka i brat nisu mogli izaći iz Vukovara - mirnim glasom pripovijeda Tomislav dok mu se u očima cakle suze.

Foto: Matija Habljak/PIXSELL

Godinama se nadao da će naći majku i brata, da će saznati istinu. Informacije koje su do njega dolazile nakon pada Vukovara govorile su da su majka i brat lakše ranjeni, ali živi. Potom su počeli dolaziti autobusi, a Tomislav i njegov otac dočekivali su svaki. I uvijek se iznova razočarali.

- Svaki dan smo odlazili i dočekivali konvoje. Da dođu naši. Ali nitko nije došao. Ljudi su počeli dolaziti i kod nas. Pa smo čuli da su neki zarobljeni, da su odvedeni u logore, da su u Srbiji... Sjećam se, pred Kemijskom školom nas tisuću u dva ujutro dočekalo je dva autobusa. Ljude koji su izlazili pitao sam jesu li vidjeli moju majku i brata. Jedan je čovjek rekao: ‘Da, tu su oni negdje’. Strašan je to osjećaj. Ludi ste, tresete se od uzbuđenja, sreće, ne znate što ćete vidjeti, kako izgledaju. A onda ih nema. To su bili jako teški dani i sreća je što smo puno toga zaboravili. Da nismo, vjerojatno bi poludjeli od tuge, boli, čekanja, neizvjesnosti... - tihim glasom priznaje nam Tomislav. Od bake i tete, koje su bile smještene u Koprivnici, čuli su još neke detalje, a informacije su dobivali i od Vukovaraca koji su ih posjećivali. Vremenom su zaokružili priču i koliko-toliko rekonstruirali nestanak majke i brata.

- Saznali smo da su završili u vukovarskoj bolnici. Nakon pada grada moja mama već je bila u autobusu za evakuaciju i tad je u dvorištu bolnice ugledala mojega brata. Htjela mu je pomoći, izašla je iz autobusa i više se u njega nije vratila. Ostala je s njim i odvezli su ih na Ovčaru. Bilo je ekshumacija, no mojega brata i majku nisu našli - suznih očiju svjedoči Tomislav. Dodaje da ga je život gurao da idu dalje, no njegov se otac s nestankom supruge i sina nikad nije pomirio.

- Teško se nosio s osjećajem krivnje. Teško mu je padalo to što je došao u Zagreb, što je majka ostala u Vukovaru, što on nije stradao umjesto njih. Imao je iskustvo iz 2. svjetskog rata, preživio je Bleiburg i pokušao im reći što znači biti civil u ratu. Nitko ga nije slušao, a na kraju se zbilo baš ono čega se pribojavao. Naglašavam, on je bio djed za poželjeti, unuci su ga obožavali, a i on njih. Ali bitke koje je vodio sam sa sobom bile su strašne, pogotovo tijekom 1992. godine. Kako je spavao dolje u sobi, vidio sam mu cipele pred vratima. Čudio sam se kako ga nema na kavi koju smo uvijek zajedno pili. Nije ga bilo cijeli taj dan, a sljedeći ga je Vojna policija dovezla iz Nuštra. On je išao tražiti ženu i sina u papučama. Potpuno pogubljen i devastiran čovjek - prisjeća se Tomislav. Iako je puno puta sam sebe uvjerio da je sve racionalizirao i riješio u glavi te stvari posložio na svoje mjesto, ipak bi ga u nekim trenucima samoće piknulo pitanje Srba i Hrvata.

- Nakon mirne reintegracije, negdje 2000. godine, došao sam u Vukovar i sjeo uz Dunav. Mislio sam o mojima, zašto se to dogodilo, zašto se uopće trebalo desiti. Vidio sam list kako pada na vodu. Mislio sam da čujem zvuk, što je nemoguće. Osjetio sam neki spokoj, tišinu oko sebe. I tad sam se na toj klupi uspio pomoliti, Bogu reći kako se osjećam, što sam puno puta ranije pokušavao. I Bog se smilovao. Molio sam za brata i majku, ali i za one koji su to napravili. I našao sam mir. I danas živim od tog trenutka. Stvari su napokon sjele na svoje mjesto - priznaje nam Tuškan. Pitamo ga što bi mu značilo da napokon pronađe majku i brata. Zamisli se, šuti, i kaže:

Foto: Matija Habljak/PIXSELL

- Ja ne mogu naći njih, mogu naći njihove kosti i vjerujem da su s Bogom. Naći njihova tijela značilo bi mi puno. Život zaslužuje da se dostojanstveno završi. Važna je uspomena na one koji su bili s nama, važno je da ti posebni ljudi imaju obilježeno mjesto. Mi to mjesto za mamu i brata nemamo. Na dane sjećanja na Vukovar, na Dan mrtvih, odemo kod centralnog križa na Zid boli, gdje su im upisana imena. Tamo odemo i upalimo svijeću te se molimo - iskreno pripovijeda Tomislav. Svih ovih godina Janet mu je najveća potpora. Tad 25-godišnjem mladiću dvije godine starija Engleskinja, koja je došla studirati i raditi s mladima, osvojila je srce.

- Bili smo potpuno zaljubljeni. Sredinom osamdesetih shvatio sam da je to ono pravo. Rekao sam joj da volim našu zemlju, da volim živjeti ovdje bez obzira na politiku i događaje, a da ne želim živjeti tamo gdje je bolje i gdje su šareniji izlozi. I neka razmisli ako želi biti sa mnom u Zagrebu. Vjenčali smo se 1988. godine - sa smiješkom se prisjetio Tomislav. Sa suprugom se već godinama bavi humanitarnim radom. Vode “charity shop”, dobrotvorni dućan u koji im ljudi donose što im ne treba, a drugi za simboličnu kunu uzmu što im treba. Tomislav kaže da to nije second hand shop, jer iako je riječ o rabljenim stvarima i igračkama, oni ne zarađuju i ne isplaćuju si plaću.

- Novac koji prikupimo ide za najam i režije. Od onoga što ostane kupimo bonove u trgovačkim centrima i podijelimo ih potrebitima. Nekome kupimo drva, nekome platimo režije, nekome školovanje... - zaključio je Tomislav.

Tema: Nestali u Domovinskom ratu

Možda vas zanima i ovo:
Message