Potekle su mi suze kada sam čuo da je naš Knin slobodan

Oluja je dragovoljca Domovinskog rata Stjepana Miheličnika (47) zatekla na dužnosti načelnika granične policije Policijske postaje Dvor. U vrijeme rata privremeno je djelovala u Sunji na prvoj crti bojišnice. Kad je počela vojno-redarstvena akcija oslobađanja zaposjednutih hrvatskih područja, s vojskom prema Pounju, Hrvatskoj Kostajnici i Dvoru, krenuli su i policajci dvorske postaje.


- Srbi su žestoko branili Dvor na Uni jer je preko njega prolazio koridor prema Bosni. Nedaleko od Dvora je granični prijelaz Bosanski Novi i prema tom prijelazu slijevala se rijeka srpskih civila. Zaustavili smo napredovanje dajući mogućnost civilima da se povuku u Bosnu kako bi izbjegli ratna stradanja tijekom borbi, ali to su iskoristili Martićevi vojnici i srpski Banijski korpus da se izvuku iz Hrvatske. Kako su ceste bile zakrčene trakorima, vozilima i zapregama, tenkovi ‘srpskih junaka’ gazili su preko zaustavljene kolone srpskih civila, čiji je cilj bila Bosna, odnosno Republika Srpska - prisjeća se Miheličnik, koji je Domovinski rat završio kao pukovnik.

Najteža je smrt suboraca

Dvor na Uni konačno je oslobođen 9. kolovoza, pet dana nakon početka akcije, a Miheličnik je uspostavio policijsku postaju u Dvoru, u prostorijama nekadašnjeg Općinskog komiteta. U okviru postaje bio je i odsjek granične policije, jer se dvorsko područje graniči s oba entiteta u susjednoj Bosni i Hercegovini, srpskim i Federacijom BiH. Kad govori o Oluji i oslobađanju Knina, Miheličnik govori kako je o pobjedi hrvatskih snaga na području Knina doznao dan poslije.


- Oluja je bila nešto neponovljivo, čisti adrenalin te svijest o zajedništvu hrvatskog naroda i pobjedi. Ponovno je cijela Hrvatska bila zajedno i na nogama, baš kao 1990. godine. A kad sam doznao kako je Knin u našim rukama, zastao mi je dah i suze radosnice su same krenule. Pogledao sam ostale kolege, sve te moje prekaljene borce, koji su prošli sva ratišta. I u njihovim očima blistale su suze - govori Miheličnik. Ne može, a da se ne prisjeti stradalih suboraca i prijatelja. Iako fizički nisu nazočni, oni i dalje žive u mislima i srcu svakoga tko je uspio preživjeti pakao rata.


- Ratna prijateljstva i odanost čvršći su nego u uobičajenim prijateljskim druženjima. Dao bih sve da su u trenutku te silne radosti zbog pobjede mogli biti s nama, da zajedno podijelimo tu sreću zbog ostvarenja našeg sna o slobodnoj Hrvatskoj - govori Miheličnik.
Kad god se prisjeća najtežih trenutaka svojeg ratnog puta, izuzevši pogibije suboraca koje su, kaže, izvan svih kategorija, Miheličnik uvijek iznova ističe poznato i nezaboravno forsiranje rijeke Kupe u studenome 1991. godine.


– Mi iz specijalne jedinice policije imali smo zadatak prijeći Kupu i očistiti teren. U tome smo uspjeli i time u potpunosti završili zadaću. Zagrebačka brigada trebala je nakon toga preuzeti nadzor na tom prostoru na desnoj obali Kupe, do Gračanice na Banovini, ali neki se vojnici baš i nisu snašli kako je trebalo. Kad se pojavio neprijateljski tenk, došlo je do panike u redovima te su neki bjesomučno pokušavali plivanjem prijeći na lijevu obalu rijeke. Nažalost, nekoliko vojnika se pritom utopilo u Kupi - prisjeća se Miheličnik tog hladnog zimskog dana.


Više pročitajte u knjizi “Moja Oluja”.