Mogla bih se grijati na grijalicu, ali neću. Od jutra me zovu i obitelj i prijateljice tako da ću se spakirati i prespavati kod nekoga od njih, a onda s kćerima pronaći neko trajnije rješenje za sebe i muža, priča Ankica
Šokirana Ankica: Spavala sam. Odjednom su po meni padali komadi stropa. Sve mi se srušilo
U grad su odmah ujutro stigli premijer i predsjednik, ali malo koga je u Petrinji za to bilo briga.
POGLEDAJTE VIDEO
Pokretanje videa...
Potres ih je sve šokirao u 6.28 ujutro. Cijelo područje - od Siska i Gline do epicentra u Strašniku i Brestu Pokupskom, desetak kilometara od Petrinje.
U centru grada u stanu Ankice Lončarević (73) “zijevaju” ogromne pukotine na zidovima. Ulazimo unutra. Stan izgleda kao da ga je to jutro, malo prije šest sati i 30 minuta, pogodila granata.
Potrgani božićni ukrasi, posvuda popadali dijelovi stropa. Nema tu zida koji nije napukao. Ovdje se više ne može živjeti.
- Evo, tu na ovoj sofi svaki dan sjednem i gledam televiziju - govori nam umirovljena petrinjska učiteljica s 43 godine radnog staža dok u rukama stišće vrećicu s najnužnijim stvarima i pokazuje nam komade betona veličine šake na prašnjavoj sofi.
Ankica ne zna što će. U potpunosti se, kaže, urušio i dimnjak i pao na samu peć. Kako će se sada grijati? Predsjednik i premijer u toplom će dočekati Novu godinu. A ona?
Ankici se u potpunosti urušio krov i dimnjak.
Kuća u kojoj živi ima dva kata, a budući da je označena kao kulturna baština, gradu svaki mjesec mora plaćati skoro 900 kuna pričuve. Već godinama ona i njen suprug, kao i stanar na katu ispod pokušavaju s gradom dogovoriti obnovu krova, no bezuspješno.
- Nema kome nismo kucali na vrata da se ovo obnovi. Kuća je stara, muž i ja u njoj živimo od kad smo se vjenčali, preko 40 godina. Kat na kojem živimo dobili smo na poklon od njegovih roditelja, a onda kupili donji kat. Da se krov obnovio kada smo prvi put apelirali, ništa se od ovog ne bi dogodilo - priča nam na rubu ljutnje i tuge.
U kući inače živi sa suprugom koji je otišao u posjet na otok Pag kod jedne od njihovih kćeri.
- Bila sam sama i strašno sam se prepala. Sam potres je bio toliko glasan, a onda kad čujete lomljenje zidova..Da vam se slede kosti, strašno! - priča nam Ankica koja je i drugi potres, onaj malo slabiji prema Richteru, ali jednako jak u strahu, doživjela u kući.
- A onda je samo pao cijeli dimnjak i sve se srušilo na peć. Ako tada nisam umrla od šoka, nikad neću. Samo sam stala na štok vrata, primila se s obje strane i molila Boga da prestane tresti - priča kroz prisliljeni smijeh, samo kako bi zadržala suze.
Njena je kuća jedna od prvih u Petrinji koju su označili žutom naljepnicom, a vatrogasci su pohitali skinuti ostatke dimnjaka dizalicom kako ne bi napravili još veću štetu.
Ostala je u potpunosti bez grijanja, a sljedeću noć, ali ni jednu iza nje, nada se, neće spavati u svojoj kući.
- Mogla bih se grijati na grijalicu, ali neću. Od jutra me zovu i obitelj i prijateljice tako da ću se spakirati i prespavati kod nekoga od njih, a onda s kćerima pronaći neko trajnije rješenje za sebe i muža. Želim još neko vrijeme ostati u Petrinji da vidim što će biti s kućom i da budem na raspolaganju, ali kasnije odlazim. Stara sam i nemam više što raditi ovdje, pogotovo ne živjeti u strahu - zaključila je Ankica koja je u svojoj nesreći pokazala koliko misli na druge.
Iako je u potresu izgubila krov nad glavom, pitala nas je nekoliko puta ako bismo htjeli ručati s njom ili da nam za put spremi malo kolača ili mandarinu.
Iako smo morali dalje te smo ju ljubazno odbili i rekli da smo ju došli provjeriti, ispratila nas je riječima:
- Ma lako za to, glava je na ramenima, samo da vi meni niste gladni - zaključila je.