"Ja ovo doživljavam kao mobing. Mediji me žele zaustaviti u mojem radu", požalila se sinoć Kolinda Grabar Kitarović. Ipak, mediji imaju pravo postavljati pitanja što ona radi i podsjećati je kome ona odgovara.
On je lijepo sazivao glavne urednike i direktore medija na instrukcije na Pantovčak kako bi osigurao da svi slijede državnu politiku i njeguju kult ličnosti, a ostale medije i novinare je tužio, vrijeđao, proganjao, pa čak i pratio i prisluškivao.
Sinoć se, pak, Kolinda Grabar Kitarović kao štovateljica Tuđmanova lika i sljedbenica Tuđmanova djela požalila na medijski mobing.
"Ja ovo doživljavam kao mobing", kazala je na HTV-u. "Mediji me žele zaustaviti u mojem radu. Dijelu medija smeta nacionalistička suverenistička politika koju vodim".
Reklo bi se, dakle, da smo ipak napredovali.
Mediji moćniji od predsjednice
Došli smo do toga da se predsjednica Republike, kao najviše rangirana dužnosnica u državi, žali kako je mediji mobingiraju, pa čak i zaustavljaju u njezinu radu. Ali ona se ne da... "Što me ne ubije, to me ojača", kaže ona.
Mediji su, eto, postali (i ostali) moćniji od predsjednice države.
Nisu, doduše, uspjeli od nje saznati s kim se družila u Americi, što je i s kim razgovarala i o čemu se dogovarala, niti je emisija "Iza zavjese" otkrila što se točno događalo "iza zavjese" njezina posjeta SAD-u (niti je to bio njezin cilj), ali je predsjednica svejedno osjetila da su mediji toliko moćni da je mogu barem pokušati zaustaviti u njezinu radu.
To bi trebala biti dobra vijest za hrvatsku demokraciju, zar ne?
Da predsjednica Republike doživljava medije kao prijetnju.
To bi, naime, trebala biti uloga medija u demokratskom društvu. Da u ime javnosti prate djelovanje predsjednice države i traže odgovore o njezinim skrivenim, odnosno "niskoprofilnim" aktivnostima u inozemstvu.
Mediji su za predsjednicu dobri kad objavljuju ono što ona želi objaviti: fotografije s građanima, ribarenje i vožnju kombajna, modne eskapade, državničke susrete, namještene intervjue, provokativne Facebook statuse...
Mediji, pak, mobingiraju predsjednicu kad propituju što ona, zaboga, kao državna dužnosnica, radi u "radnom posjetu" Americi, a ne želi o tome izvijestiti javnost.
A što bi to uopće bio mobing?
Udaljavanje s radnog mjesta
Prema definiciji, to je zlostavljanje na radnom mjestu kad jedna osoba ili skupina njih sustavno psihički i moralno zlostavlja i poništava drugu osobu, sa ciljem ugrožavanja njezina ugleda, časti, dostojanstva i integriteta, sve do eliminacije s radnog mjesta.
Mediji, dakle, žele udaljiti Kolindu Grabar Kitarović s radnog mjesta.
Zvuči kao nešto što mediji trebaju raditi. Pitajte Miju Crnoju, Miomira Žužula, Ivicu Kirina, devet Milanovićevih ministara, čak i Tomislava Karamarka, pa i cijelu prošlu Vladu.
Svi su oni, više ili manje, bili žrtve medijskog "mobingiranja".
Ali eto, Ivo Josipović se nije previše žalio na mobingiranje medija, pa je svejedno izgubio izbore. Što bi se reklo, sam pao, sam se ubio.
Međutim, u definiciju mobinga spada i opaska da je zlostavljana osoba bespomoćna, u nemogućnosti da se obrani.
Ona nije bespomoćna
Predsjednica države nije bespomoćna i nipošto nije u nemogućnosti da se obrani. Po mogućnosti, ne kako se branio Franjo Tuđman.
Ne samo da predsjednica pokazuje kako može raditi što god hoće, odlaziti na putovanja, sastajati se s kim želi i kako želi, ona istodobno ima svakodnevni pristup medijima, što je pokazala i sinoć na HTV-u.
Mediji je nekada čak i javno brane, recimo od onog sarajevskog komentatora. Kitarović ima mogućnost objavljivati svoje misli u medijima, kao što ima priliku i mogućnost odgovarati na upite medija, primjerice o tome što je radila u SAD-u sedam dana.
Predsjednica u medijima ima brojne jatake, naklonjene autore, prijateljski nastrojene novinare i urednike, što je potpuno legitimno. Kao što je legitimno da postoje i oni drugi mediji i novinari, koje se ne mora nužno optuživati za mobing.
Kitarović je dovoljno dugo živjela u inozemstvu da je to mogla naučiti.
Ojačala medije
Ali paradoksalno, predsjednica je svojim žalopojkama o mobingu nesvjesno osnažila ulogu i položaj medija, prikazujući ih kao neovisne kritičare. Nažalost, istodobno ih je optužila za zlostavljanje, a sebe postavila u ulogu nevine žrtve.
Ipak, kakvo bi to bilo djelovanje u kojem mediji mogu "zaustaviti" predsjednicu Republike?
Kakva je to "nacionalna i suverenistička" politika koju vodi Kitarović, a koju mediji mogu ugroziti pitanjima o tome s kim se tajno sastajala u Americi, o čemu je razgovarala u ime hrvatske države i njezinih građana, te kako se ta njezina "suverenistička politika" uklapa u okvire "niskoprofilnog" posjeta SAD-u?
Kolinda Grabar Kitarović nije prva političarka koja je izigravala žrtvu, tražila suosjećanje i razumijevanje. Ali takav stav sigurno joj neće pomoći da skrene pozornost javnosti i medija s njezinih aktivnosti, kod kuće i vani.
Ona radi svoj posao, a mediji svoj.
Loše bi bilo kad bi predsjednica, poput svog uzora Tuđmana, počela raditi posao medija.
