'Prestravila me spoznaja da ću možda ostati bez desne ruke...'

Mislio sam da neću više nikada doći u Vukovar. Nisam se ni želio vratiti. Prestao sam voljeti taj grad zbog svega što se tu dogodilo, što sam u njemu proživio. Za mene je ta priča završila na dan 18.11. kad su nas sve zarobili. Sjećam se, predali smo oružje, posložili su nas u kolonu i tjerali da hodamo prema Ovčari. Iznad glava su nam letjeli avioni. Gledao sam ih, gledao sam nebo, pogledao sam niz Mitnicu prema Vodotornju i rekao sam supruzi koja je isto zarobljena sa mnom: 'Znaš što, nikad više neću ovamo doći, nikada više', prisjeća se 1991. godine Vukovarac Dubravko Duić Dunja (63), branitelj, logoraš, ranjenik, a danas umjetnik svjetskog glasa. 

Pun gelera, umoran od ratovanja, psihički slomljen, sjedio je sa suborcima u autobusu za Srbiju. Desna ruka bila mu je svezana za lijevu od suborca sa kojime je sjedio. Svezali su ih užetom za sušenje veša i toliko stegnuli kliještima da su prsti naticali i plavili naočigled.

- Tri krvava mjeseca u Vukovaru naprave od tebe čovjeka koji ogugla na sve. U tom busu, umjesto da sam umirao od straha jer idem na streljanje, ja sam se prestravio kad sam vidio svoju ruku. Prsti su izgledali kao da će otpasti. Razmišljao sam kako je to grozno. Pa što ću bez desne ruke, sa njom sam crtao, pisao. Opsovao sam. E pa ne samo da se neću više vratiti u Vukovar, nego neću više nikada ni crtati ni pisati ni ništa - nasmiješio se Dunja svojim sjećanjima. 

Nije htio biti olupina, htio je živjeti dalje

Sad je drugi čovjek. Doslovce. Kao i svi branitelji Vukovara koji su preživjeli rat. Postali su posve druge osobe. Neki više, neki manje pokidani. Dunja je bio manje pokidan. Odmah nakon logora prijavljivao se na liječenja, na psihološke tretmane. Nije htio biti olupina. Htio je sve ostaviti iza sebe i živjeti dalje. Nije htio priznati svoj PTSP nego se protiv njega boriti svim silama.

- Kada je počeo rat imao sam 39 godina, radio sam kao službenik u Borovu, imao ženu i dvoje djece. Obrani sam se priključio odmah nakon Borova sela i bio sam zapovjednik jednog od punktova na Mitnici gdje sam živio. Bio sam dijete sa ulice, mangup, pa sam se dobro snašao u tom ratu. Bilo mi je jasno da će preživjeti onaj tko je čvrst. U listopadu sam ranjen od granate koja je pala među nas petoricu i sve nas izrešetala. Na sreću, nitko nije poginuo. Nakon što sam proveo tri mjeseca po logorima, izbjegao streljanje, bio ubijen od batina, razmijenjen sam. Ti logori, zatočeništvo, bili su najgori period mog života. Tada sam shvatio značenje izreke 'ne dao ti Bog ono što čovjek može podnijeti'. Prvi udah na slobodi bio je otkriće da zapravo više nikada neću biti slobodan - kaže Dubravko kojega svi u Vukovaru znaju pod nadimkom Dunja.

On je dijete poznatog oca, profesora književnosti i hrvatskog jezika, novinara i kulturnjaka, i mame koja se amaterski bavila slikanjem. Sve najbolje kvalitete svojih roditelja naslijedio je Dunja. Crta otkako je bio mali, a tek je, nakon rata, otkrio u čemu je najbolji. 

'Na Lošinju je započeo moj novi, sadašnji život'

- Ranjavanje me je učinilo 80-postotnim invalidom iako nisam htio to priznati jer nisam htio ići u mirovinu. Htio sam biti vojnik dokle god mogu, ali su me razvojačili. Htio sam biti koristan, biti među ljudima, raditi. Vojska mi je dala vojni stan na Malom Lošinju. Bilo nas je tamo nekoliko Vukovaraca. Supruga, ja i dvoje djece došli smo sa par vrećica u taj stan koji je imao vojni metalni stol, rešo, 4 tanjura i vojne željezne krevete. Nismo imali ništa. Predivni ljudi iz Lošinja organizirali su se i ponudili nam obnoviti te stanove. Nisam im dao da obnove moj jer sam htio to učiniti sam. Čovjek kojega sam znao iz viđenja, arhitekta iz Lošinja, danas moj veliki prijatelj, jednoga mi je dana donio 4 rapidografa, tuš i papir i rekao mi - 'čuo sam da slikaš, evo ti materijal da počneš opet'. Sjetio sam se da sam se zarekao da neću više nikada, ali već idući dan sam počeo ponovo i vidio da mi ide. Posvetio sam se tome, imao veliku izložbu u Veneciji gdje sam prodao neke slike i tim novcem kupio djeci, ženi i sebi ono što nam je trebalo. Tada je započeo moj novi, sadašnji život - kaže Dunja koji je na Lošinju proveo 15 godina svog novog života.

Postao umjetnik svjetskog glasa

Za to vrijeme postao je umjetnik svjetskog glasa koji je izlagao u New Yorku, Grazu, Beču, Milanu, Stockholmu. Njegove slike privlačile su pažnju jer su rađene teškom, zahtjevnom punkt-tehnikom, mnoštvom točkica tuša u bojama, a imale su sve do jedne slavonske i šokačke motive iz svakodnevnog života. Osim što je slikao, Dunja je i pisao poeziju, pronašao se u glini i medaljerstvu. Suprotno očekivanjima, u djelima Vukovarca Dunje nema rata. 

Brojni usponi i padovi, a onda se 2006. ipak vratio u Vukovar

Sve te godine života na Lošinju, Dunja u Vukovar nije išao, iako su mu tamo bili otac i majka. Prvi puta je u njega došao 2003. na slikarsku koloniju. Do tada je doživio neke obiteljske uspone i padove, rastao se od supruge, i bio prisiljen brinuti o teško bolesnoj majci.

Iz tih se razloga 2006. ipak vratio u Vukovar.  

- Privatno sam u dosta toga podbacio, ali profesionalno mislim da sam svima dokazao ono što sam želio. Vukovarski branitelji nisu dripci, PTSP-ovci koji nisu za ništa, ovisnici o alkoholu i tabletama. Ima nas uspješnih, korisnih i zadovoljnih. PTSP je stvar odluke, onoga što imaš u glavi i kako se sa time nosiš. Ispalo je da je slikanje i pisanje moj način samoliječenja jer radim to što volim, ali ja se jednostavno nisam htio prepustiti ratu, kao što ni danas ne želim živjeti u prošlosti. Danas sam zadovoljan sobom i svojim životom. U mirovini sam, opet sam se oženio, i to za braniteljicu Vukovara koja je kao i ja, crtam, pišem, izlažem, planiram nove projekte. Nekad se iznenadim kad pročitam koliko imam godina - kroz smiješak kaže Dunja koji je osmislio spomenik nestalima u Domovinskom ratu, koji je u 30. kolovoza ove godine svečano otkriven u Vukovaru.