Priča iz Mustanga na Trpinjskoj: Branio je grad, poslije završio u zatvoru. Žali samo za mrtvima

Uperio mi je kišobran u prsa. Vjerojatno je tako mahao pištoljem one večeri kad je pljačkao kockarnicu u Zagrebu.

Ćelavi sredovječni muškarac gleda me mrtav ozbiljan. "Novinar", pita. Klimam glavom. Prasne u smijeh, gnječi mi šaku i propušta me unutra.

- Zajebavam te, skužio sam te po registraciji. Sjedi. Što ćeš piti?

U Mustangu smo, na Trpinjskoj cesti. Za stolovima zveckaju čaše, neki čovjek sjedi sam kraj prozora, pije pivo i netremice gleda u onaj tenk i poprsje Blage Zadre. Ovdje, nasuprot današnjem spomen domu, bilo je neslužbeno sjedište raščupanih golobradih mladića koji su izlazili pred neprijateljske oklopne postrojbe. Ovamo su donijeli Zadrino tijelo. Ovdje se branio Vukovar.

Mrđo, pravim imenom Marin Mrđen, jedan je od tih nekadašnjih klinaca. Tih mjeseci u drugoj polovici 1991. pripadao je Žutim mravima. Njihova imena, kao i imena Pustinjskih štakora i Turbo voda, ostala su urezana u nacionalnoj povijesti. Ista imena danas se, desetljećima nakon te jeseni i zime, čine većima od života. Sredstva su političkih obračuna, koriste se kao utezi na predizbornim plakatima i nabacuju se njima kao argumentima u ideološkim borbama.

RATNI DRAGOVOLJAC ZA 24SATA 'Stao sam pred tenk i viknuo: Predaj se! Čovjek je izašao. Od straha nije mogao ni stajati...'

S druge strane, Mrđo se ne trudi pokazati da je veći od života. Demoni rata ispratili su ga iz izubijane mladosti u problematičnu ovisnost. Platio je što je imao, sad sjedi u Mustangu, premješta nogu s noge i hladnokrvno, bez uljepšavanja, priča o životu prije, u vrijeme i nakon groblja tenkova.

- Ja sam ti bio loš vojnik, još u JNA. Nisam bio za vojsku, ne znam kako sam uspio sastaviti i rastaviti pušku. Nije me sramota to reći. Nije me zanimala stega, nisam ih mogao slušati. Kad je bilo gađanje, namjerno sam pucao u metu od nekog frajera. Nekog mufljuza koji se nije smio vratiti kući ako ne postane desetar. Oficiri su popizdili - smijulji se.

- A kako je počelo? Tog dana, kad je bilo Borovo Selo, bio sam s pokojnim Slonom, s Vinkom Budimirom. Bio je tako srčan, gledao sam u njega kao u boga. Htio je da krenemo u pomoć. I krenuli smo. Ma vidi, ovo je bitno. Mi smo svi bili vrlo dobri prijatelji. Išli smo zajedno u školu, bili smo jako vezani. Kad imaš posla s ljudima s kojima znaš kako razmišljaju, kakvi su u duši, puno ti je lakše. Ako idemo svi, idemo svi. A i zašto bi netko, neki četnik ili nekakva JNA... Tko im daje pravo da zauzmu naš grad? Da dođu i napadnu nas, a da se ne branimo? Vjerojatno su mislili da će ušetati, da će sve biti gotovo u jedan dan. Ali pred njih su stali neki drugi ljudi. Kad su vidjeli da je tvrdo, morali su mijenjati planove. A postajalo je sve tvrđe - prisjeća se Mrđen.

- Kažem, nisam bio dobar vojnik. Ali eto, u hodu sam pohvatao. Najvažnije je bilo da se ne smijemo bojati. Strah je normalan, ali kako je Marko Babić rekao, nema bježanja. Ako dođe do toga, povući ćemo se svi zajedno. Sjećam se, kad smo odbili prvi tenkovski napad... Bila su dva čovjeka koja nikad nisu progovarala. Uvijek mirni kao bube. Znat će oni o kome se radi. I sad, zatišje, čeka se drugi napad. A ova dvojica: 'Što čekamo? Idemo mi njih napasti!' - opet se smijulji.

Za šank sjeda jedan čovjek. Mrđo ga doziva da nam se pridruži. Čovjek se ispričava, kaže da ne može, da je danas tužan. Čaše zveckaju.

- Marko je imao dobru taktiku. Da ih pustimo malo unutra, gdje su kuće gušće. Tamo nam nisu mogli ništa. I onda smo ih počeli... Kad je Marko uništio prvi tenk... Govori mi 'nabaci'. Ja mu dao rezervnu granatu. Nisam ni znao kako osa funkcionira, nisam imao pojma da mora izbaciti čahuru. Kad je ono grunulo iza mene, preplašio sam se da je okrenuta naopako. Ali kad smo vidjeli da je pogođen... Naslagalo ih se više. Padao bi mrak, a oni bi gorjeli. Unutra bi pucala municija. Bio je to dobar osjećaj, kad vidiš da ti ne mogu ništa - priča Mrđo.

Čovjek za šankom šuti i gleda pred sebe.

- Nisam razmišljao ni o čemu. Nisam uopće znao da mi, kao, radimo nešto veliko. Da mi je netko tad rekao kako će Vukovar kasnije biti velik, ne bih mu vjerovao. Samo sam htio da se obranimo. Ali od prvog dana sam znao da će biti krvavo. Bio je šok kad su naši počeli umirati. Tu postaneš svjestan ozbiljnosti. Shvaćaš? Kad su masakrirali hrvatske redarstvenike, mi ih nismo vidjeli. Ali drukčiji je doživljaj kad vidiš... Bilo je tu hrabrih ljudi, znaš? Rekao mi je jedan Srbin pred sam rat da se boji samo nas s Trpinjske. Išao je sa mnom u školu, znali smo se. Došao je jednog dana do barikada i pustili su ga jer me tražio. Rekao je: 'Ovo nije normalno, čitava Srbija se digla. Okolna sela nas se boje'. I danas je živ. Čuli smo se poslije rata. Nije se borio. Kad je bila Oluja, došao je do mog broja i pitao što da radi. Rekao sam mu: 'Ako nisi kriv, ostani tu. Ako si kriv, bježi'. Ostao je - prepričava Mrđen. Konobarica mijenja pepeljaru, donosi novu rundu.

- Smrt te promijeni, rijetko će ti tko to iskreno reći. Postaneš potpuno drukčija osoba. Kad si mlad, ne razmišljaš o smrti. To je neka daleka stvar od koje stradavaju djedovi i bake. A kad ti umre netko blizak, i to nasilno, naravno da te promijeni. Drukčije razmišljaš, drukčiji ti se osjećaji javljaju. Zajebano je. Postaješ ljući - govori Mrđo.

Prekida ga mobitel. Stalno mu zvoni. Pjesma Daleke obale.

- Kad je ono poginuo Slon... Tog jutra je napad krenuo rano. Meni je nešto bilo, probudio sam se u četiri ujutro, upalio AC/DC i pojačao. Ostali se lagano bude, govore mi da smanjim. Dolazi Slon tad i kaže mi da ide, da ga zovem ako bude frke. I bila je. Dan danas mi je žao što sam ga zvao. Napali su nas. Moj kum je zaustavio jedan tenk ručnom granatom. Bio je u povlačenju, ali u jednom trenu okrenuo je kupolu i opalio još jednom. Prema Slonu. Gasi to, neću ti reći kako dok snimaš. Neću da mu obitelj čita - tvrd je Mrđen.

- Čudno je to. Kad ostariš... Ne znam što je bilo jučer, a znam s kim sam tad u Mustangu cugao. Ubili su mi psa. Bez ikakvog razloga. Kad smo ih otjerali, našli smo moje susjede. Mislili su da ćemo ih ubiti. Donio sam im jesti nekih pašteta. Pita me susjed može li išta napraviti za mene. Rekao sam mu: 'Molim te, zakopaj mi psa'. Eto čega se čovjek sjeća. Ili kad su mi oca zarobili četnici pa smo organizirali privatnu razmjenu. Pokojni Budimir i ja našli smo ovoga kojeg su tražili. Došli smo do mosta. Pero Mesar bio je jedan od njihovih vođa. Kažem mu: 'Pero, nemoj me zajebati, puštam ovog tvog'. Odjednom, vidim svoj Golf. Stari u njemu. Zarobili su mi auto sa starim. A lijep autić bio... Ovoga što sam ga razmijenio vidio sam nedavno u jednom lokalu. Vikao je da ga nitko ne želi učlaniti u HDZ. Nisam mu htio ništa govoriti, tko ga jebe - smrknuto se smije Mrđen.

Govori o užasima koje je vidio, o sluđenim domaćim životinjama koje su jele dijelove ljudskih tijela. I on je bio ranjen.

- Bilo je to u rujnu. Nas trojica krenuli smo s naših prvih crta njima iza leđa. Pješke, s automatima. Mislili smo nešto napraviti. Tko zna jesu li nas skužili ili je bila slučajna paljba. Doletio je rasprskavajući metak s transportera, eksplodirao mi kraj glave. Jedan geler zabio se u pluća, jedan u nogu. Htjeli su mi rezati traperice, nisam im dao. Bile su nove, razumiješ? Završio sam u bolnici, a neka žena me vidjela ranjenog i javila mi staroj. Ona je zvala po 30 puta. Bio sam jako vezan za nju. Rekao sam Marku da bih je otišao vidjeti, nisam je vidio od početka rata. Izvukli smo se preko kukuruznog puta, išli preko Bosne, skoro glavu izgubili - priča Mrđo.

Pokušao se nakon toga vratiti na Trpinjsku, uspio se nekako dobaciti do Vinkovaca, ali uzalud. Nije bilo prolaza. Ekipa s kojom je namjeravao doći izginula je u pokušaju proboja. Vodi me iza Mustanga, u muzej u izgradnji. Na zidovima su izvješene fotografije Žutih mrava, Pustinjskih štakora i Turbo voda. Mrđen pozira na jednoj. Na jednom zidu prikucana je osa, iza stakla su otete puške. Tu je i Zadrin portret, s motorolom i ručnim bombama za pojasom.

- Znao sam ga cijeli život. Mislio sam da je Superman. Nisam mogao vjerovati. Ni danas ne mogu. Bio je poseban. To su takvi ljudi, to se rijetko sreće. Bez obzira na to što su poslije zauzeli Vukovar, debelo su to platili - govori Mrđen.

Stoji točno na mjestu na koje su onog dana u listopadu donijeli Zadrino tijelo.

U kafiću je konobarica već donijela novu rundu. Ćelavi Mrđo se nećka, ne želi govoriti o životu poslije rata.

- Ma vidi, nikad ne bih ušao u tvoju kuću. Ni u čiju. Da nekome ili nečijem domu napravim nešto loše. Ne dolazi u obzir. Problem je bila kocka. Postao sam ovisan o njoj. Država je izašla iz rata i dozvolila lešinarima da otvaraju kladionice i kasina, da uništavaju obitelji. Nijedna normalna država u svijetu ne bi odmah nakon rata tako iskorištavala... Kada doživiš neke strahote, tražiš adrenalin u drugom životu. Do rata me nije zanimala. Počeo sam jako. Rulet. Ovisnost je bolest, ona je pokretač kriminala. Obitelji su uništene zbog nje. Izvarali su me i opljačkao sam ih. Zato sam i bio u Lepoglavi. Uzeo sam lovu onome tko je mene prevario. Nisam poštenom čovjeku. Izgubio sam novac u kasinu, shvatio da sam izvaran i vratio se s pištoljem. Uzeo sam točno koliko sam izgubio i odgulio koliko sam morao - navodi hladno Mrđen.

Kaže da mirno spava.

- Žalim li i za čim? Ma žalim za onima koji su poginuli, eto za čim žalim. Ti ljudi koji su dali život i zdravlje su heroji. Najgore je onima koji još i danas ne znaju gdje su im najmiliji. Ponosan sam na svoje prijatelje, na hrvatski narod koji je branio svoje, na dragovoljce koji su dali sve da se obranimo od krvoloka. Vidi, važno je da znaš da ja nemam ništa protiv ljudi koji me ne diraju. Ma ni protiv Srba. Ne mrzim, nisam tako odgojen. Evo, Marku su ubili roditelje, a nikad nije uhvatio čovjeka za uho. A danas? Jesam li dobro u glavi? Jesam. Što ja znam. Jesam. Mi ti se nađemo, krenemo se zajebavati, pričati o nogometu... I uvijek završi isto. Na tužnim stvarima. Uvijek se na kraju završi s ratom. I odemo svatko na svoju stranu. Ljuti - govori Marin Mrđen.

Odmahnuo je onom šutljivom čovjeku sa šanka na odlasku. Konobarica je donijela novu rundu.