'Stao sam pred tenk i viknuo: Predaj se! Čovjek je izašao. Od straha nije mogao ni stajati...'

Sjedimo u jednoj đakovačkoj birtiji. Dim vijugavo pleše iznad pepeljare, a on prstom pažljivo prelazi preko lica na fotografijama. Prosijedi brkovi mu podrhtavaju dok nabraja imena iz albuma. Ne bi čovjek rekao, kad ga ovako gleda u vrećastoj sportskoj trenirci, da je Ićo one listopadske noći sam izašao pred tenk i zapovjedio mu da se preda.

Tih je dana Ivan Ćurić bio mladić od tridesetak godina. Sportaš, igrao je nogomet i košarku za lokalni klub. Bavio se i atletikom, nastupio je za reprezentaciju. Imao je trgovinu, ženu i dvoje djece. Upravo je kupio Mercedes. I dobrovoljno se javio da ode u Vukovar.

- Došla su njih četvorica, tražili dragovoljce. Sva četvorica su kasnije poginuli. Iz Đakova se nas 46 javilo. A ja, pravo da ti kažem, nisam imao veze s politikom. Prvi put sam se susreo s njom kao klinac od 13 godina, kad je bilo Hrvatsko proljeće. Išao sam tad u OŠ 'Ivan Goran Kovačić', koja je bila odmah uz vojarnu. Maznuo sam kredu i na zidu vojarne napisao 'Dolje Tito'. Bila je panika u gradu, došla je i policija. Bože sačuvaj kako sam se uplašio - smije se Ićo. Prošlo je proljeće, prošao je mladenački bunt.

- Bio sam u JNA kad je umro Tito. Poslije toga, znaš, počelo je kuhanje. Krenuo je lopovluk po firmama. Bio sam u rezervnoj policiji. Već smo čuli za Blagu Zadru, slušali smo što se događa tamo. I kad je trebalo... Gotovo. Odlučio sam, moram ići - govori Ićo.

Nije ni slutio da će umalo stradati prije dolaska u grad.

- Kad smo krenuli, bila je noć. Tek sam nakon nekoliko godina doznao da smo izdani. Stigli smo u Bogdanovce i odande smo trebali pješke u Vukovar. Kad odjednom počne granatiranje. Pobjegli smo, posakrivali se. Jedan mali mi je ispričao sve kad se vratio iz zarobljeništva. Ispitivali su ga i izvadili spisak pred njega. Tamo sva imena nas dobrovoljaca iz Đakova. Netko im je javio da dolazimo. Mogli smo poginuti, a da nismo ni došli do grada. Nikad nisam saznao tko nas je izdao... - smrknuto govori čovjek.

Opisuje kako su hodali šutke kroz kukuruze. Stigli su nekako. Rasporedili su ih. Kaže kako nisu imali uniforme, kako su im u Đakovu dali neke svečane JNA odore i kacige na koje su zalijepili šahovnice preko zvijezda. Poslije su pobacali sve sa sebe, da ih netko od nervoznijih branitelja ne ustrijeli iz daljine.

- Donio sam naš spis kod Jastreba. Unutra sjede Blago Zadro, Vesna Bosanac, cijela ekipa. Predstave me. Ja gledam u njih kao u legende. Sjedim, oni govore. Gledaju kartu i govore da će najgore biti ako se presiječe Lužac. Desno Vukovar, lijevo Borovo. Blago je rekao, sjećam se: ‘Neće biti problem za nas vojnike. Mi se ne bojimo, ali pobit će civile’. Nakon tog razgovora Jastreb mi kaže da ću biti zapovjednik na Lušcu. ‘Ma gdje ću ja’, mislim se u sebi... Sutra u štabu opet mi kaže da moram. Što ću, razmišljam, nema što, idem pa što Bog da.

Sjećam se, sjedio sam jednu noć vani. Bilo je lijepo vrijeme. Sjedim ispred jedne kuće, par metara od Vuke. Razmišljam o tome što ću ja ondje. Oni imaju iskustva... Bilo mi je teško. Baš teško. Bio sam malodušan, gledam gore, a zvijezde na nebu. Pomolio sam se. I rekao sam: ‘Evo, kako bude, bit će’ - govori Ićo i prstima odguruje tanjurić od kave. Ozbiljan je.

- 16. listopada bio je jedan od ključnih dana. Poginuo je Blago Zadro. Napadaju Lužac. Napadaju Sajmište. Tog jutra krenuo sam s jednoga kraja obići zadnji položaj prema Vukovaru. Sjeo sam na kavu i odjednom eksplodira granata. Skočim, istrčim, padaju granate okolo, zemlja me zasipa. Trk na položaj. Tamo je bila jedna prazna kuća. Popnem se na kat. Užasan trenutak. Na deset metara od mene srpska pješadija. Vidim, zeleni se sve od šljemova. Da sam došao minutu kasnije, pobili bi nas. Zgrabio sam pušku, bacio tri-četiri ručne bombe i tu smo ih odbili. Nastradali su. Već su zauzeli pola sela. Ušli su s tenkovima. Zauzeli su glavnu ulicu. Trajalo je od 8 ujutro do 4 sata drugog dana - mršti se Ićo.

Govori sporo, odmjereno. U pozadini svira neki konfekcijski pop.

- Borimo se, kuća po kuća. Malo-malo netko strada. Ali do kraja te ulice smo ih dotjerali. U prvim kućama našli smo naše zaklane. Vraćamo se. Čujem tenkove. Dolaze. Ne znaš što se događa. Idem prvi do ruba i vidim prvi tenk na pet metara. Poredano ih desetak. Pješadija u kanalima. Mi imamo samo pješadijsko naoružanje. Vidim ispred tenkova izlazi transporter. Ako okrene cijev prema nama... Skačemo brzo u dvorišta, mičemo se i idemo okolo. Nemamo ništa protutenkovsko. Oni ne znaju što ih čeka, ne smiju izaći na glavnu ulicu. Policajci su imali osu. Ja jednom kažem da su došli tenkovi. On nešto mrmlja da ne može. ‘Dobro’, kažem. ‘Dobro, daj meni’. On kaže da je ne mogu dobiti. Osu. Što ne mogu? Kaže da moram tražiti napismeno od njihovog zapovjednika. Kad je to rekao, repetirao sam pištolj i rekao: ‘Evo ti zahtjev’. Sad imamo jednu osu i dva tromblona.

Tu je bio moj pokojni kum. Kažem mu da legne i ispali prema njima, samo da znaju da ih nešto čeka. Ispalio je osu, a ovaj drugi dva tromblona. Ne znam je li išta pogodio, ali vidio sam da idu u rikverc - opisuje Ićo kao da opisuje dan na tržnici.

- Pala je noć. Ja u auto i u Vukovar, u štab. Jastrebu govorim što je bilo. Nemamo oružja. On kaže da u policiji imaju dva RB-a ili RPG-a. Ne sjećam se više. Kažem: ‘Treba nam pomoć’. On kaže da moramo sami. Do jutra ne smiju ostati tu. Vraćamo se u Lužac. Raspodijelim naše tamo. Kad, evo dva tenka. S obje strane ulice postavili su mitraljeska gnijezda. Mi u kanalu, tenkovi stoje. Čuje se kako govore tamo. Jedna grupa je s druge strane u kanalu, mi ovdje. Pokojni Tadija imao je zolju. Kažem mu da ispali na prvi tenk. Ispalio je, pogodio u kupolu. Samo je sijevnulo prema gore. Ništa.

Ovaj kod mene u kanalu ima RB. Ili RPG, ubij me, ne sjećam se. Treba pucati. On govori: ‘Nemoj, znaš da imam ženu i djecu’. Imam ih i ja. Zgrabim taj RB i izađem na cestu. Oni u tenku. Doviknem: ‘Četnici, predajte se’. Ovaj iznutra viče: ‘Kakva si ti budala!’. Kažem da sam zapovjednik Hrvatske garde i pitam hoće li se predati. Iznutra viču da se gubim, misle da ih zajebavaju njihovi. Opalim. Pogodim tenk. Čujem kako vrište unutra. Idem na drugi tenk. Kažem Frenkiju da mi osvijetli kupolu. Opet vičem: ‘Ovdje zapovjednik Hrvatske garde, predajte se’. I nećeš vjerovati, izlazi čovjek i predaje se. Predaje tenk. Nisam nikad vidio da je čovjek tako uplašen. Izašao je, naš mu je stavio lisice. Nije mogao stajati od straha. Sjeo je. Iz prvog tenka vrišti jedan, izvučemo ga. Ostao bez noge. Drugi mrtav. Onom Tadiji, koji je prvi put pucao zoljom, netko je iz tenka pucao po kući i ubio mu oca. A on skinuo remen i podvezao mu nogu. Kad odjednom, iz kuće nekih 15 metara od nas doleti bomba. Pogodili su onog svog bez noge. Ubili su ga, to nas je zaštitilo. Okrenem RB, napunili su ga. I pogodim kuću. Bježe s jedne i druge strane - prepričava Ićo.

Oči mu se vlaže, vjerojatno od dima.

- Dolazimo na zadnji punkt. Mitraljesko gnijezdo. Jedini sam imao pancirku. Išao sam prvi. Mitraljez roka u kapiju, odbija se željezo. Padne i bomba blizu mene. Geler me pogodio u glavu. I u nogu. Po cijelim prsima. Da nisam imao pancirku, iskidalo bi me. Osjetio sam da sam mokar. Bacio sam bombu. Pogledam dolje, krv mi šiklja iz noge. Onesvijestio sam se. Došao sam sebi, skinuo remen i zategnuo nogu. Odveli su me u bolnicu. Tamo sam čuo da je umro Zadro. Rekli su mi kad su došli u posjet. Šok - tiho govori čovjek.

Dva tenka bila su zarobljena. Navodno je jedan od njih onaj koji su desetljećima kasnije postavili ispred Marakane.

- Nakon nekoliko dana izašao sam s kolonom ranjenika. To mi je bio najgori dan u životu. Bio sam prazan. Potpuno prazan. Trpaju nas u vozila. Stavili su pred prvo protutenkovsku minu. Jedan ranjenik je poginuo. Skrenuli su nas na poljski put. Kiša pada. Stali smo, zapali u blato. Otvaraju četnici vrata. To mi je bio najstrašniji doživljaj u životu. Mogao sam poginuti 20 puta u borbi, ali ovo... Četnici, onako s bradama otvaraju vrata. Viču: ‘Vidi original ustaše’. Dozivaju se. Skupljaju se. Mi u sanitetskom vozilu. Ne želim ih ni gledati. Liječnici bez granica se hrvaju s njima, žele zatvoriti vrata. Oni ne daju. Traje to natezanje. Dolazi neki komandir, viče da nas se ne smije dirati. Ovaj jedan uporno želi baciti bombu. I nekako zatvore vrata. Vozili smo se jedno 15 sati, čuli smo ih okolo. To je bio užas. Nismo mogli van. Dali su nam bocu vode. Izrezao sam dno i dao ljudima da pišaju unutra. Nije sramota, iako je i ženskih bilo. Nisam nikad pušio. Onda sam pitao nekoga za dvije cigarete. Ako mi je zadnje, da probam. Kad sam se oporavio, Vukovar je pao - završava Ićo.

Prepričava kako su poslije išli kod Tuđmana pregovarati o Jastrebu. Primio ih je Manolić, nije im dao do predsjednika. Završio je poslije na drugim ratištima, zapovijedao je bojnom. Spominje kurvu politiku, spominje kako mu nisu dali da položi vijenac u Lušcu. Kaže da je danas dobar u glavi.

- Gledaj, meni je od svega najteže što su tamo djeca poginula. To su bili dečki po 16-17 godina. Malom Tomi su majku ubili, bila je trudna. Ništa me ne muči, samo mi je žao te djece. 69 ljudi su pobili u jednom ili dva dana. Pokolj su napravili... Što se tiče glave, u redu sam. Ništa posebno. Imaš periode kad moraš piti tablete za smirenje. Ali ništa za poludjeti. Život ide dalje. Imam djecu i unuke, moram se brinuti za njih. A ovih dana, ovo kad su obljetnice... Teže je. Da. Teže je...