Priča o opozivu predsjednika paše svima. Pa čak i Milanoviću

HDZ već treći puta spominje opoziv predsjednika Zorana Milanovića.

Kao da je opoziv Bubimir pa će se odjednom materijalizirati kad ga tri puta spomeneš.

Prvi puta spomenuo ga je Vladimir Šeks koji je prošle godine zatražio opoziv Milanovića uz obrazloženje kako su "simptomi psihičke bolesti već visoko uznapredovali".

Drugi puta, u ožujku ove godine, spomenuo ga je Andrej Plenković u vezi tvrdnji da je Milanović pritiskao manjinske zastupnike u proceduri izbora predsjednika Vrhovnog suda, poručivši "ako se ovako nastavi, može se razgovarati i o opozivu predsjednika".

A treći puta, ovih dana, sreću je okušao i Mario Banožić, ministar obrane, izjavljujući kako je "odavno vrijeme za opoziv predsjednika". "Kad pogledate njegovo psihičko stanje, sve vam je jasno", kazao je Banožić.

Triput su zvali opoziv, a on se još nije materijalizirao.

Tko priča, ne radi

HDZ pritom nudi široki spektar argumenata, od kršenja Ustava, preko optužbi za državni udar do navodnih psihičkih poremećaja aktualnog predsjednika. Ali ne izgleda kao da na tome ozbiljno radi. Bez obzira na činjenicu da su tvrdnje smrtno ozbiljne.

No HDZ ne mora raditi na opozivu, dovoljno je da o njemu stalno govori.

Dovoljno je njemu, a dovoljno je i Zoranu Milanoviću. 

HDZ-u je lakše nabacivati se prijetnjama i optužbama u javnosti gdje se stranka koja kumuje raspadu države i rasulu u institucijama postavlja u ulogu zaštitnika Ustava, zakona i sustava, čak i zdravog razuma. Što je opet na rubu zdravog razuma.

Lakše je govoriti, nego skupljati argumente i glasove za Milanovićev opoziv. Ustavni stručnjaci kažu da argumenata nema, a ako bi se krenulo u psihijatrijsko vještačenje, tada bi to otvorilo Pandorinu kutiju hrvatske politike iz koje bi izbauljale svakakve devijacije, traume i poremećaji.

Zoki idealna meta

S druge strane, nije Andrej Plenković uzalud priželjkivao pobjedu Milanovića na predsjedničkim izborima, računajući upravo na ovakvo ponašanje koje ga čini savršenom metom za HDZ-ovo napucavanje. Teško bi premijeru bilo to isto raditi Kolindi Grabar Kitarović, pred istim biračkim tijelom, bez obzira na slične optužbe na njezin račun. O psihološkoj neuravnoteženosti, puzajućem državnom udaru i slično.

I Mario Banožić u ovom ratu može malo  pokazati mišiće, pokazati se važnim, glumiti žrtvu, ali i pravednika. Čak i malo lagati. Jer što god se dogodilo, Milanović će uvijek biti brutalniji.

Zoranu Milanoviću ovo je također bogomdana situacija. Da se iživljava na "opušku" Banožiću i na njegovu šefu "Puzajućem državnom udaru" Plenkoviću, računajući s tim da će skupljati bodove na svom ratu s premijerom.

Ne samo da će skupljati bodove u javnosti, ne samo među svojim simpatizerima, već i na političkoj desnici (Ivan Penava već je na Milanovićevoj strani), kao i u samom HDZ-u. Milanović jako dobro pazi da ne udari HDZ, već samo Plenkovića na radost svih hadezeovaca koji premijera ne trpe.

Miilanović se, ovakav kakav jest, prometnuo u lidera HDZ-ove desnice.

Zbunjena ljevica

Istodobno, slično mišljenje o Milanoviću i njegovu ponašanju s Plenkovićem i HDZ-om dijeli i dobar dio liberalnih ljevičara, ne samo onih koje je Milanović na sličan način uvrijedio i ponizio, ali njima će biti teško stati na HDZ-ovu stranu. Uz Šeksa ili Plenkovića ili Banožića.

A to je ono što Milanovića trenutno spašava.

Voli ga desnica, nevoljko ga voli ljevica, vole ga svi koji ne vole Plenkovića, a ne vole ga oni koje je doista teško voljeti.

Stoga bi u ovom prepucavanju opozivima najlakše bilo tražiti "totalni opoziv", i Pantovčaka, i Banskih dvora.

A sudeći po rječniku, vokabularu i tonu ovih prepucavanja, Bubimir je ionako već tu.