'Prije odlaska u Oluju tata je rekao mami: Neću se vratiti...'

Mama mi je rekla da sam do pete godine istrčavala pred svaki auto koji bi došao u dvorište vidjeti je li to stiže tata. Na svako zvono na vratima žurila sam se otvoriti i vidjeti stoji li on na njima. Nisam prihvaćala da ga nema. Tata je imao 24 godine kad je poginuo u Oluji u Ličkom Osiku, kao ja danas. Tada sam imala dvije i pol godine. Kao dijete, bila sam uvjerena da nije istina da je poginuo. Da nas je napustio i da će se vratiti.  Mama je prvih dana govorila da je otišao i da će doći,  dok me ne pripremi na najgore. Onda mi je kazala da je na nebu i da ima grob na koji ćemo mu odnijeti cvijeće i svijeću. Nije mi to bilo dovoljno i nikako se s tim nisam mirila – priznaje nam Sanja Rakić iz Gospića.

Dok sjedimo u parku kroz koji ju je otac nosio od kuće do dječjeg vrtića u blizini, prebire po sretnim trenucima djetinjstva. Pogled joj nerijetko odluta i do obližnje Spomen sobe, u kojoj se, među poginulim gospićkim braniteljima nalazi i njoj najdraži lik oca.

Otac joj je bio dragovoljac Domovinskog rata, istinski heroj koji je toplu i sigurnu sobu u Njemačkoj zamijenio hladnim rovovima i bojišnicom koje je pohodio sa 118. brigadom.

- Ni u jednom trenutku nisam pomislila da se nismo trebali vraćati iz Njemačke u Hrvatsku. To je bila sudbina. Tata i ljudi poput njega dali su živote za slobodu svih nas i to me ispunjava velikim ponosom. Sjećam se tog osjećaja kad  je vjeroučiteljica jedne godine odvela cijeli naš razred na grob mog oca. Bila sam ponosna na njegovu žrtvu. Ali to je medalja s dvije strane, a druga strana je velika bol. Svaki put kad bi  netko od prijatelja spomenuo svojeg tatu, mene bi sasjeklo iznutra. Baš ta riječ, "tata", koja je tako normalna i uobičajena u obiteljima, mene bi zaboljela kad bi je samo čula, jer  mog tate nije bilo s nama. Najsretnija sam bila kad bi mi ljudi pričali kako je bio dobar i omiljen čovjek i kad bi mi kazali da mu jako nalikujem. Ništa mi nije bilo draže čuti. Često bi mi to znali reći, a mama mi je govorila da u meni vidi njega  - priča  nam djevojka kroz suze koje ne može zaustaviti  na svaki spomen očevog imena.  

Tatino ime, Predrag, istetovirala je prije pet godina na zapešću lijeve ruke, bliže srcu.  Tek prije godinu dana Sanja se sve teže počela nositi s teškim osjećajima iz djetinjstva koje je dugi niz godina potiskivala. 

- Tate se uopće ne sjećam, sve što sam o njemu čula bilo je iz priča drugih ljudi. Nikada  nikoga nisam pitala za njega, sve sam blokirala u sebi,  ali bih uvijek  saslušala sve što bi mi ljudi o njemu pričali.  Do prije godinu dana. Teta mi je tada rekla da sam dužna mamu pitati o tati, radi nje i radi mene same.  Poslušala sam je.  Kao već zrela osoba pitala sam je o tati, iako do tog trenutka nikad nisam postavila ni jedno pitanje o njemu. Mama i ja lani smo prvi put zajedno sjele i otvoreno pričale o svemu. Tek nakon tog otvorenog razgovora, mogla sam se početi suočavati sa svojim potisnutim emocijama. Proces još traje i zato mi je teško zadržati suze u očima dok pričam o njemu. Bol je još uvijek stravična jer je dio mene otrgnut i uvijek će mi nedostajati. Čini mi se da mi više nedostaje sad, kad sam odrasla nego ranije kao djetetu. Više razmišljam o stvarima koje bi mu mogla reći, pokazati.. Što god budem radila u životu želim samo da tata bude ponosan na mene - kaže mlada apsolventica menadžmenta. 

Priča nam da joj je otac stradao od neprijateljske bombe postavljene na vrata jedne kuće u Ličkom Osiku. Predrag Rakić s dva je suborca otvorio vrata i aktivirao bombu. Eksplodiralo je, a on je ranjen u mali mozak 6. kolovoza 1995. godine. Živio je još četiri dana, a 10. kolovoza skinuli su ga s aparata u riječkoj bolnici. Obitelj još čuva obavijesti o smrti i osmrtnice objavljivane na dan pogibije.  

Sanja nam kaže da je tata znao da se neće vratiti iz Oluje. 

- Tata se nikad nije bojao rata. Svojim je stavom ulijevao povjerenje da će se vratiti i mama mu je vjerovala. Ali prije odlaska u Oluju rekao je da se neće vratiti. Zapovjednik mu je bio veliki  prijatelj i dogovorili su se da će popiti bocu whiskeya u znak slavlja nakon Oluje.  Ali zapovjednik mu je poginuo dva dana prije njegovog ranjavanja. Donio je tu bocu u Bužim, kod moje prabake i pradjeda kod kojih sam otišla s mamom.  Tata je 5. kolovoza pradjedu dao taj whiskey i rekao da ga on i prijatelj neće popiti, te mu ga poklanja.  Pradjed se pobunio rekavši tati da je  on ostao živ, iako mu je zapovjednik poginuo, ali je tata na to kazao "Neću se ni ja iz Oluje vratiti". Tako je i bilo. Mama mi je pričala da je nekoliko automobila tog dana stiglo u dvorište. Baka je bila vani. Mali rođak mi se uznemirio zbog naglog dolaska ljudi i automobila te je potrčao kući plačući. Baka je samo prošla kraj njega bez da se osvrnula i uzela mene u zagrljaj. Mami je to gledala s prozora i sve joj je bilo jasno, znala je da se tati dogodilo nešto strašno - kaže nam Sanja.

Uslijedilo je teško vrijeme za obitelj Rakićevih, ali mama se, kaže Sanja, borila za nju kao lavica. A ona je dva desetljeća kasnije, nakon što se suočila s vlastitim zacementiranim osjećajima,  mogla prihvatiti gubitak i  primiti očeve stvari. 

- Njegov suborac bi me znao zaustaviti u gradu i reći mi da ima nešto za mene. Znala sam da je to nešto očevo, ali nisam potražila tog čovjeka do lani. Bio je to zlatni križ koji je tata nosio i dao ga prijatelju u vojsci. Mama je kazala da tata doista jest imao takav križić i uzela sam ga. Nosila sam ga oko vrata neko vrijeme ali je zbilja velik, težak i nekako muški pa sam za njega napravila kutijicu i čuvam ga u njoj - kaže Sanja Rakić.

Osim zlatnog križića, Sanja ima još nakita nabijenog emocijama koji je podsjećaju na tatu.

- Prsten koji je tata mami poklonio kada sam se rodila imao je koraljno crven kamen, što se vidi i na jednoj od slika iz tog vremena. Nakon očeve smrti postao je proziran, a otkako ga ja nosim je plav. To nije ona vrsta dragog kamenja koja mijenja boju. Prsten je zlatni, ali kamen je običan. I baka i mama i teta potvrdile su mi da je promijenio boju. Vjerujem da se boja mijenja zajedno s našim emocijama. Crvena predstavlja ljubav, prozirna prazninu ili nestanak, a plava bol. Netko bi potražio i znanstveno objašnjenje, no meni je dovoljno ono što osjećam u srcu. Unatoč gubitku koji je na njoj ostavio traga u najosjetljivijoj mladosti, kaže da nikad nije mrzila nikoga, pa ni neprijatelje zbog kojih je ostala bez oca. 

- Nisam tako odgojena. Ne mrzim. Osjećam bol, ali ne i mržnju. Imam sestricu od dvije godine i brata od 12, i Ivu, maminog supruga. Oni su i mami i meni spas i najveća sreća - govori Sanja.