Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
47 komentara

Prokletstvo dobrog grofa stiglo je Gazdu, a stiže i Bandića...

Miroslav Kulmer umro je u dvorcu 1943. Narod ga je volio, nadničare je plaćao u novcu, gradio škole, planinarske puteve, darivao zemljišta za bolnice. Ali, nisu se usrećili oni koji su se njegovim htjeli okoristiti...

Foto: PIXSELL
47 komentara

Priča o ruševinama sanatorija Brestovac, onog zbog čijeg je zemljišta Bandić smijenio ravnatelja bolnice Srbrnjak dr. Boru Nogala, začeta je na početku 20. stoljeća, kada je prebogati grof darovao zemljište da se na njemu gradi bolnica. On se zvao Miroslav Kulmer mlađi i bio je u to doba silno omiljen, možda i najpoštovaniji veleposjednik i plemić na hrvatskome tlu.

Miroslav Kulmer mlađi (1860-1943) bio je gospodarstvenik, saborski zastupnik, kasnije i viceguverner Narodne banke. Miroslav je gimnaziju završio u Zagrebu 1878. godine, a šest godina poslije i studij prava u Beču

Sin je Miroslava Kulmera starijeg (vitez Franjo Kulmer, političar koji je kralju Franji Josipu I. predložio Josipa Jelačića za bana, bio je Miroslavov brat) i brat Milana Kulmera. Milan je, pak, bio otac grofa Aleksandra Kulmera i djed hrvatskog slikara Ferdinanda Kulmera (1925.-1998.).

Ferdinandova kći Barbara posljednja je živuća pripadnica te slavne obitelji, ona se i danas bori za obiteljsku ostavštinu, iako se za dvorac Kulmerovih u Šestinama, nakon propasti tajkuna Todorića, trgaju i mnogi drugi- sad se i tvrtka bivšeg Todorićeva partnera upisala na četvrtinu Kulmerovih dvora, a zna se da ih želi i ruski Sberbank.... Šestinski posjed Kulmerovih bio je naročito poznat po vinogradu, a svoja su znanja ondje širili i primjenjivali slovenski vinogradari. No, i Šestinčani su na imanju mogli dobro zaraditi, Kulmerovi su pravedno plaćali i to novcem (mnogi su drugi veleposjednici nadničarima davali sijeno ili hranu), Miroslav Kulmer im je nudio i jelo je jedan od prvih veleposjednika koji je prihvatio sporazum sa Gospodarskom slogom o zajamčenoj isplati nadnica i fiksnom radnom vremenu od deset sati. U dvorcu u Šestinama Kulmeri su živjeli sve do 1943. godine, kada je grof Miroslav Kulmer i preminuo.

Popis svih aktivnosti kojima se taj plemić za života bavio, njegovih neobičnih pothvata i donacija, doista je impresivan. Na žalost, naša historiografija malo znao o nesvakidašnjem liku i djelu ovoga grofa. Bio je tako Kulmer pionir automobilizma u Hrvatskoj- sudjelovao je na prvoj utrci automobila 1912. sa svojim Bock-Holländerom 24 HPi- promovirao je uzgoj i izlaganj čistokrvnih pasa- na prvoj izložbi u povijesti u Hrvatksoj 1891. izložio je "4 jazavčara oveća", možemo ga smatrati i pionirom planinarenja... Sve novo što se zbivalo na Starome kontinentu, a osobito u viktorijanskoj Engleskoj, on je htio dovesti i promovirati u Zagrebu i Hrvatskoj.

Supruga mu je bila karlovačka plemkinja Elvira pl. Türk, sestra karlovačkoga veleposjednika Franje pl. Türka, a Miroslavov brat Milan oženio je Franjinu i Elvirinu sestru Beatu. Dva brata je s dvije sestre vjenčao đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer. Na žalost, Beata je umrla nedugo nakon rođenja Milanova sina Aleksandra, a Elvira i Miroslav nakon smrti jedinog sina Marka Aleksandra, koji je umro kao dječačić kad je imao samo pet godina, nisu više mogli imati djece.

Miroslav Kulmer je bio lojalan pristaša dinastije, smatrao je da hrvatska politička scena mora biti upućena na Beč i da će takva lojalnost Hrvatskoj osigurati razvoj gospodarstva. Kulmeru su spočitavali da se okretao „kako vjetar puše“, imao je značajnu ulogu u onodobnoj Hrvatsko-srpskoj koaliciji,  a još je važniji i utjecajniji bio u gospodarskim krugovima. No, Kulmer je- prije svega- bio sportaš. Bavio se lovom, bio je predsjednik i suosnivač „Prvog općeg hrvatskog družtva za gojenje lova i ribarstva“ iz kojeg će se kasnije razviti Hrvatski lovački savez i Hrvatski kinološki savez, sudjelovao je u osnivanju Hrvatskog automobilskog kluba, osnivač je Golf kluba „Zagreb“, od 1892. je predsjednik Hrvatskog planinarskog društva, po nacrtu Milana Lenucija dao je izgraditi drveno odmorište kraj Kraljičinog zdenca te napraviti planinarski put od njega do vrha Medvednice, a poslije i blažu Elvirini stazu… No, Kulmer je bio i prvi predsjednik zagrebačke hitne pomoći te pokrovitelj i osnivač društva za pomoć siromašnima, bolesnicima, vojnim invalidima i školarcima. Zato je dio zemljišta na Medvednici darovao za izgradnju bolnice, za plućne bolesti, Brestovac (poslije je darovao i zemljište za izgradnju škole u Lukšićima).

O Brestovcu danas kruže mnoge legende, a priča o gradnji bolnice doista je tužna, prava melodrama:

"Kao kakvi vilinski dvori stoji ona ovdje u pustoši, i začuđeni putnik pita se, otkud i čemu ova zgrada ovdje? I doznaje, da je to lječilište za tuberkolozne bolesnike, koji poput duhova promiču svojim oronulim pojavama ovuda između stogodišnjih stabala. Ujutro, kada izlazeće sunce osvijetli najprije njegove visove, kada se rosne krošnje stabala kupaju u blagom sunčanom sjaju i bolesnici su raspoloženiji. Očekuju nestrpljivo kola iz Zagreba, vijesti, poštu, novine”

Ove jezovite riječi zapisao je pacijent ove bolnice, publicist i član tadašnje Socijalno-demokratske stranke Nikola Vukojević. Bolnica je građena prije Prvog svjetskog rata, na Zagrebačkoj gori, zvala se Zagrebački sanatorij za liječenje tuberkuloznih radnika i bila je smještena na visini od 840 metara na najljepšem dijelu Zagrebačke gore, pravi dvorac zaštićen sa sjevera Sljemenom i otvoren prema jugu. Počeo ga je graditi Milivoj Dežman, novinar, urednik i liječnik.

Za tog čovjeka su mnogi bili spremni otvoreno reći da "nije privlačan vanjštinom", ali on je bio zaljubljen u ljepoticu za kojom je uzdisao cijeli Zagrebu- glumicu Ljerku Šram. „Najljepša Zagrepčanka“ čak je zapela za oko „najvišem gostu“, caru Franji Josipu prigodom otvaranja nove zgrade kazališta dok je nastupala u Miletićevoj „Slavi umjetnosti“. No ona je odabrala kicoša Aleksandra Isakovića, koji ju je ubrzo ostavio s malodobnim djetetom.

Dežmanova ljubav naposljetku se ostvarila. Živio je s Ljerkom desetak godina, premda odvojeno. Iz te neobične ljubavi o kojoj se posvuda govorkalo i Zagreb je imao koristi. Budući da je Ljerka Šram oboljela od tuberkuloze, Dežman je iskoristio svoj utjecajni položaj i na Sljemenu izgradio Brestovac, prvi sanatorij za suzbijanje te opake i tada neizlječive bolesti. Velika ljubav završila je 1913., kada je Ljerka Šram umrla na Dežmanovim rukama, u Brestovcu...

Za vrijeme Drugog svjetskog rata Brestovac je bio bolnica za ranjenike – Nijemce, domobrane i ustaše. No u bolnici se 1945. zbio strašan pokolj, kada su partizani sve pacijente razodjenuli, vezali žicom i vodili na obližnje stratište Obernjak gdje su ih ubijali, uglavnom noću i vatrenim oružjem.

Brestovac je radio još neko vrijeme nakon rata, a šezdesetih godina prošlog stoljeća je zauvijek zatvorio svoja vrata.U Brestovcu se prije prvog svjetskog rata liječio i pisac i revolucionar August Cesarec, a upravo ga je boravak u Brestovcu motivirao da napiše napiše roman “Ćuk u njenom duplju“, protkan tragičnim predznacima smrti i umiranja u prvom svjetskom ratu.

Od 1. ožujka do 20. travnja 1918. godine u sanatoriju je boravio i jedan od predvodnika socijaldemokratske ljevice u Hrvatskoj Đuro Cvijić, nestao u Staljinovim čistkama 1938. godine. Liječio se na Brestovcu od upale vidnog živca na tuberkuloznoj bazi.Tragične sudbine onih koji su se ondje liječili, kao i strahota koja se zbila na kraju Drugog svjetskog rata, raspiruju maštu svih željnih priča o ukletima zidovima, a jedna od tih priča govori i o duhu lijepe Ljerke Šram, koji luta zidinima na Zagrebačkoj gori. Glumica je preminula u studenome 1913. godine, uoči Prvog svjetskog rata, koji će trajno promijeniti sliku Hrvatske, ali i odrediti sudbinu Kulmerovih.

Poslije Prvog svjetskog rata Miroslav Kulmer je postao članom Privremenog narodnog predstavništva u Beogradu i ondje se zalagao za provedbu agrarne reforme i pomoć seljacima, premda to nije bilo u njegovu osobnom interesu, jer je značilo ugrožavanje i njegovih golemih posjeda. No, suradnja s režimom pomogla mu je u razvoj privatnog biznisa, a činjenica da je bio omiljen među seljacima sigurno je pomogla da njegov dvorac i posjed nisu opljačkani u poslijeratnom kaosu. Nakon rata Kulmerova Prva hrvatska štedionica posluje vrlo uspješno, njega se smatra „narodnim grofom“. No, ubrzo slijede udari na Kulmera. Propada Hrvatsko-slavonsko gospodarsko društvo, ono isto s kojim je još njegov otac organizirao golemu i važnu Gospodarsku izložbu 1864. godine. Kulmer ipak dobija mjesto viceguvernera Narodne banke. No, slijedi i golema ekonomska kriza tridesetih godina, prelijeva se iz SAD-a u Europu, pa propada bečki Kredit-Anstalt. To izaziva paniku među štedišama Kulmerove Prve hrvatske štedionice, pa štediše masovno dolaze po svoj novac u poslovnice. Vlasti u Beogradu odbijaju zaštititi privatne novčane zavode i mirno čekaju rasplet. Kulmer je sve dugove podmirio svojom imovinom. Umro je 16. travnja 1943. u Šestinama, prilično osiromašen…

Zanimljiov je da ni početak priče o posjedu u Šestinama nije pošteđen legendi o prokletstvu. Povijesni izvori kažu kako je Stjepko Gregorijanec, veliki gospodar Medvedgrada, nakon velikog i razornog potresa, krajem 16. st., sagradio kuriju u Šestinama u kojoj je potom i živio... U prvom hrvatskom povijesnom romanu "Zlatarovo zlato" August Šenoa prikazuje Gregorijanca kao zakletog protivnika Zagreba i Zagrepčana, koji u naletu bijesa ubija ženu, puca u sina, pljačka sugrađane, siluje sluškinju, pali kuće. Prema romanu, tek dijelom utemeljenom na povijesnim činjenicama, Gregorijanec je imao tri sina. Najmlađeg imao je sa sluškinjom koju je, nakon što je saznao da je trudna, okrutno potjerao sa svojeg dvora... Nakon Gregorijanca dvor mijenja vlasnike. Od sredine 17. st. u dvorcu su stanovali Zrinski, potom Turoviczi, Mikulići, Ćikulini, da bi plemići Sermage sredinom 18. st. postali vlasnici tog zdanja.
Da nije bilo njih, odnosno Judite Sermage, dvor se možda nikad ne bi vezivao uz obitelj Kulmer, koja ga je dala pregraditi u 19. stoljeću. Naime, grofica Judita Sermage, kći grofa Petra Troila Sermagea i grofice Aleksandrine Drašković, udala se za Ivana Emila Kulmera, koji je upravo preko nje postao vlasnikom dvorca i velebnog imanja podno Medvednice. Kulmeri, koji potječu iz Štajerske, od 16. stoljeća pojedinačno dolaze u Hrvatsku kao krajiški časnici. Godine 1654. dobivaju barunat, a 1862. grofovstvo. Prvi Kulmer koji se za stalno nastanio u Hrvatskoj bio je Ivan Josip Kulmer (1710.-1749.). Njegov sin Ivan Emil (1736.-1807.) bio je vlasnik Samobora i upravo je on preko grofice Sermage prvi od Kulmera došao u posjed dvorova. Ivan Emil je sagradio i Banske dvore u Zagrebu, koje je njegov sin Ferdinand 1810. prodao. Emilov unuk Franjo (1806.-1853.) bio je veliki župan Srijemske županije, ministar za Hrvatsku u vladi Schwarzenberga te član državnog savjeta. Njegov brat Miroslav (1814.-1877.), carski i kraljevski komornik i general-major, dobio je grofovsku titulu, a poznat je i po tome što je uveo komandu na hrvatskom jeziku u hrvatskoj vojsci. Njegov sin Milan podigao je dvorac u Bračku, a Aleksandar Kulmer, koji je preminuo 1964., poklonio je Hrvatskom povijesnom muzeju u Zagrebu zbirku crteža i fotografija brojnih dvoraca u sjevernoj Hrvatskoj. Upravo je on otac slavnog slikara Ferdinanda Kulmera, oca Barbare Kulmer, posljednje živuće pripadnice te obitelji, koja se i danas bori za obiteljsku ostavštinu, iako dvorac sad pripada obitelji Ivice Todorića. Naime, u dvorcu u Šestinama Kulmeri su živjeli sve do 1944. godine, odnosno do nacionalizacije nakon Drugog svjetskog rata. "Kad sam navršila 17 godina, na očev zahtjev, obećala sam da ću se brinuti o povratu imovine obitelji Kulmer iako tad ni on, a ja sasvim sigurno, nismo mogli ni pojmiti što bi to u budućnosti zaista moglo značiti i koliko bi to dugo moglo potrajati", rekla je nedavno Barbara Kulmer za Zagrebački list dodavši da joj otac Ferdinand i majka Maila kao djevojčici nikad nisu spominjali podrijetlo obitelji.

 - Za dvorac u Šestinama, kao i za povijest obitelji Kulmer, saznala sam prvi put od školske učiteljice stojeći na platou tad devastiranog dvorca Kulmer tijekom jednog od razrednih izleta - pojasnila je Barbara.

Devastirani dvorac koji je tad promatrala dječjim očima bio je 1894. godine opljačkan i razgrađen, a tijekom Drugog svjetskog rata, točnije 1945. godine, i spaljen nakon što je na krovištu izbio požar. Svjedoci govore da vatru nitko nije htio gasiti zbog straha da ne dođe do eksplozije jer se u dvorcu čuvalo streljivo. Eksplozija bi sigurno dvorac u potpunosti raznijela, kao i njegove brižno uređene salone u kojima su se Kulmerovi često sastajali i družili. Nakon požara zdanje je porušeno do temelja, a na mjestu nekad velebne rezidencije s renesansnim pročeljem ostala je, nažalost, samo hrpa kamenja. Dvorac i cijelo imanje oko njega Kulmerovima su oduzele komunističke vlasti 1946. godine. Sav posjed, dakle farma krava i zemljište, dodijeljeno je Agromljekarskom kombinatu. To je isti onaj kombinat koji će se kasnije zvati Agrokombinat i kojem će generalni direktor 1963. postati Ante Todorić, otac Ivice Todorića! Zanimljivo je da je godinu dana ranije, točnije 1962. godine, Agrokombinatu na upravljanje dano i vrelo u Jamničkoj Kiselici, odnosno današnja Agrokorova Jamnica. Kulmerov posjed je kasnije mijenjao vlasnike, našli su se tu i Zadruga Vrt te Voćnjak, pa famozna tvrtka Astra (hrvatska varijanta srpskog Genexa, kompanija koju je komunistička tajna služba koristila kao svoju produženu ruku u svijetu velikog biznisa). Astra je posjed prodala Zana nekretninama, zapravo Zagrebačkoj banci, od koje 1999. posjed kupuje sestrična Ivice Todorića preko svoje tvrtke Sintagma. Iste godine Agrokor kupuje tvrtku Sintagma, da bi Ivica Todorić 2006. godine imanje kupio od svoje tvrtke za oko 30 milijuna eura.

Po projektu poznatog zagrebačkog arhitekta Branka Kincla, na mjestu nekadašnjeg imanja niknula je replika originalnog zdanja koje je iz temelja podigla upravo tvrtka Agrokor. Obnovili su i 70 hektara zapuštenog zemljišta u okolici dvorca koje je pretvoreno u park. Glavna stambena palača s dvije tisuće četvornih metara prostire se na tri etaže, a tu su i zgrade s dodatnim stanovima. Interijer dvorca nije odveć kićen ni pretrpan, ali je dosljedno uređen u stilu 18. stoljeća. Posebnost dvorima daju i ugrađene cigle s originalnim Kulmerovim žigom, koje su ukomponirane u zid vinoteke. Podovi su obloženi hrastovim parketom i mramornim pločicama, a prozori i vrata napravljeni su u skladu s pravilima konzervatorske struke. Okoliš je uređen tako da su posađene samo autohtone biljke s Medvednice, a obnavljalo se na temelju najstarijega grafičkog prikaza dvorca Kulmer. Odvjetnik Krešimir Zečević, koji Barbaru Kulmer zastupa u sporovima koje vodi, rekao je za Zagrebački list da je na imanje stavljena plomba u sporu za utvrđivanje ništetnosti kupoprodajnog ugovora između Astre i Zana nekretnina, te Zana nekretnina i Agrokora. "Dvorac nema nikakvih tereta osim te plombe, no unatoč tome banke su nekretninu uzele kao zalog za goleme kredite", govorio je Zečević dodavši da je godinu dana nakon što se obitelj Todorić uselila u dvorac uknjiženo založno pravo od 30 milijuna kuna u korist Hypo Alpe-Adria banke, a ta je hipoteka izbrisana 2012. godine pa imanje sad nema nikakvih tereta. Iako se Barbara Kulmer godinama trudi vratiti dvorac pod svoje, kako sama kaže, Ivica Todorić s njom osobno nikad nije razgovarao. "Obitelj Todorić nisam nikad upoznala niti me gospodin Todorić ikad pokušao osobno kontaktirati. Ne znam je li razlog tome to što za imovinu u Šestinama nikad nisam željela prihvatiti mogućnost nadoknade putem državnih obveznica, nego sam od početka, i prije nego što je Todorić uopće kupio imanje, inzistirala na povratu u naturi", govori Kulmer i dodaje kako je njezinim prijašnjim pravnim zastupnicima nuđena Agrokorova poslovna suradnja, što su joj odvjetnici kasnije sami spomenuli i priznali.

Barbara Kulmer živi na relaciji Zagreb–London, rano je ostala bez majke, a i otac joj je, veliki hrvatski slikar Ferdinand cijeli život bio boležljiv. Godinama je, tvrdi, dobivala prijetnje, ali od koga, to ne zna... "Bilo je tu svega, od čudnih telefonskih poziva, pljuvanja po staklima i bacanja opeke kroz prozore, izlijevanja benzina pred kućni prag, provala i čestih poreznih nadzora mojeg obrta", dodala je Kulmer, vlasnica Obrta za iznajmljivanje vlastitih nekretnina u Opatičkoj ulici u Zagrebu. Kako je relativno rano ostala bez oba roditelja, pretendenata na njezinu imovinu nije nedostajalo. Mauzolej, koji je u Crkvi sv. Mirka u Šestinama dozidala obitelj Kulmer, njihovo je vječno počivalište. Posebno mjesto u mauzoleju pripada grofici Aleksandri i grofu Miroslavu Kulmeru, a ostali su Kulmeri upisani jedan do drugoga. Upisani su tako i Barbarini roditelji, majka Maila (1945.-1989.) i otac Ferdinand (1925.-1998.). Od ukupno 24 upisana imena obitelji Kulmer, najstarije ime je ono male barunice Anke Kulmer, koja je umrla 1786. u dobi od samo pet godina. Pravni stručnjaci, upućeni u sporove koje vodi Barbara Kulmer, kažu da nema nikakve šanse za povrat dvorca i da je Todorićevo vlasništvo nad imanjem posve čisto. Sporna je, naravno, njegova prenamjena, jer je prvo građen i registriran kao hotel. Samo je tako Todorić mogao dobiti dozvolu da gradi u zelenoj zoni, a kasnije je urbanistički plan izmijenjen, pa su dvori postali Todorićeva rezidencija. Ali, kao što su nekoć dvori bili simbolom novog i naprednog hrvatskog plemstva, danas oni predstavljaju spomenik propalom hrvatskom kapitalizmu.

Tema: Hrvatska

Možda vas zanima i ovo:
Message