Pustite djecu da se penju i skaču te ne vičite ako padnu

Priča je krenula kad sam prije četiri godine otkrila parkour i freestyle vježbanje te došla na ideju kako bi bilo dobro da tako nešto postoji za klince, da se igraju i skaču, a da im nitko ne viče: ‘Nemoj pasti’, objašnjava nam Iva Kolacio, trenerica nini freestyle parkoura za djecu, koji djeluje u sklopu riječkog Fitness centra Active.

Parkour je vještina koja kombinira preskakanja prepreka, penjanje i trčanje te brzo kretanje kroz prostor. Kako je uvijek težila raditi s djecom, diplomirana inježenjerka brodogradnje, koja u školi stranih jezika također predaje engleski i ima licenciju za učitelja skijanja, napustila je dotadašnji posao, završila kurs za fitness instruktora i 2012. godine otvorila parkour školu za djecu.

- Prve godine imali smo tek troje djece, dok danas imamo njih tridesetak. Ono što učim djecu jest da je trening zabavan. U vrijeme kad smo svi toliko opsjednuti natjecanjima, prvenstveno želim da se na treninzima djeca zabave, da se fizički umore, a psihički odmore. Baza koju želim uspostaviti je da je bitno znati kako je trening zabava, bez obzira na to čime se u životu bavili. Također, kroz mnogobrojne ciljano osmišljene vježbe i igre u paru učimo ih zajedništvu, to jest boljem uspjehu kad jedno drugome pomažu do cilja. Učimo ih i kako slušati svoje tijelo te prepoznati što mu je dobro, a što potencijalno opasno. Kod mene je pravilo da ako se ne možeš popeti na zid, ne možeš ga ni preskočiti. Nema ništa na silu. Ako ga danas ne možeš preskočiti, preskočit ćeš ga kad ojačaš i osvijestiš da takav pothvat podrazumijeva da se nećeš ozlijediti - objašnjava nam trenerica Iva.

Prema njezinim riječima, vježbanje parkoura također djecu uči disciplini i uzajamnom poštavanju.

- Kad netko drži ruke u džepovima ili sjedi, znači da mu je dosadno te za ‘kaznu’ radi sklekove ili je isključen iz određene vježbe. Često iz solidarnosti djeca zajedno odrađuju ‘kazne’. S druge strane, imaju izazove kao što su pospremanje sprava u roku od sedam minuta, koji bez problema uvijek odrađuju unutar roka, te su potom nagrađeni duljim vremenom za igru. Ako pravila poštujem ja, poštuju ih i oni te razumiju što to znači. Tako se i izgradi uzajamno poštovanje - kaže instruktorica dječjeg parkoura.

Kako originalni parkour ima jako puno elemenata, trenerica je osmislila program u kojem su treninzi podijeljeni na pet faza: preskakanje šipke i zidova, penjanje na zidove i skokovi na zid (strunjaču), vješanje i izbačaji iz vješanja, balans, koji se vježba pri svakom satu i svim vježbama, te kombinacija svih vježbi zajedno, koja uključuje mnogo igranja i kreativnosti vježbi svakog djeteta po njegovoj želji.

Dvije su grupe - starija (od 7 do 14 godina) ima treninge tri puta tjedno po sat vremena, a mlađa (od 3 do 7 godina) dva puta.

- U početku je interes djece tako male dobi za ovaj sport bio gotovo zanemariv. Prvu godinu imali smo tek troje članova. Kasnije se taj prosjek povećao na sedam, a potom smo osnovali dvije grupe od po desetero djece. Trebalo je malo vremena da se pročuje da postojimo, a i u prilog u početku nije išlo ni generalno mišljenje da je parkour opasan sport. No to je zato što ono što se vidi na internetu nije ono što mi radimo. Ovdje se radi o prelaženju nekih vlastitih granica koje znaš da možeš, ali nekad ti treba netko da ti malo pomaže, da te pogura i ohrabri. Sve radimo u relativno sigurnim uvjetima i nema tu nikakvih skakanja sa zgrade na zgradu - pojašnjava mlada trenerica.

Dolaskom ljepšeg vremena treninzi se sele u prirodu i obližnji park, kad satovi znaju trajati i nešto dulje.

- Činjenica je da se svi danas manje kreću te previše sjede s glavama u mobitelima. Danas su reakcije roditelja i djece na ovaj sport pozitivne te većina djece koja se dođu raspitati uglavnom i ostane. Moj savjet roditeljima je da puste djecu da skaču. Najjednostavnije je djeci odmalena dati Baby TV ili tablet, ali tada se gubi komunikacija, roditelji premalo razgovaraju s djecom, a onda im pri rijetkim izlascima u prirodu viču: ‘Nemoj se penjati, past ćeš’. A djeca su znatiželjna te ih treba pustiti da istražuju i da se penju - zaključuje trenerica Iva.     

Mala škola vratolomija razvija balans i snagu  

Na treninzima mini parkoura djeca rade ono što su nekad djeca radila penjući se po drveću i preskačući potoke. U maloj riječkoj školi “vratolomnih” vještina razvijaju se sve motoričke sposobnosti, od balansa, snage, brzine, kooordinacije pa do gipkosti, objašnjava nam trenerica Iva Kolacio.