Rašeta o Mandiću: Uvijek je volio izazivati i rušiti popularne idole. Takvih kao on više nema

Prije sedam dana nazvao sam Slavicu Mandić kako bih pokušao dogovoriti intervju s Igorom. Trebao nam je za nedjeljni format, jednosatnu emisiju za digitalne platforme. To bi se gledalo, odjeknulo bi širom regije, u kojoj je Mandić bio možda zadnji titan, čovjek čija se svaka riječ pažljivo sluša a javni istupi danima poslije objave komentiraju. "Igor nije u stanju", rekla je tad gospođa Mandić. "Jedva hoda."

Kad me nazvala u nedjelju navečer, oko 23 sata, mislio sam da se predomislio, da je sakupio snage.

"Borise, Igor je umro", rekla je.

Premda je zadnjih tjedana jedva hodao, pisao je kao da je u naponu snage - u četvrtak je iz njegove pisaće mašine iscurila zadnja kartica. Njegove su književne kritike dizale nakladu subotnjeg izdanja Jutarnjeg lista. S nestrpljenjem se čekalo vidjeti koga je "nataknuo na ražanj svoje kritike" ili, pak, uzdigao. Možda je zadnji hrvatski novinar koji je pisao na pisaćem stroju. Bio je to kraj jedne velike, na ovim prostorima jedinstvene karijere.

Iako je napisao cijelu knjigu o umiranju, "Predsmrtni dnevnik", i stalno, ironično, najavljivao odlazak ("to je nekrolog samom sebi"), nismo mu vjerovali – on je izgledao nepotopivo, onako visok i širok, korpulentan i glasan, pametan i neustrašiv. Duga bolest srca ipak mu je presudila.

Igor Mandić umro je oko 18.30 sati. Prije toga sa Slavicom je jeo Jakobove kapice, popio čašu vina. Onda mu je pozlilo; odvezli su ga u bolnicu. Ubrzo je, kako je običavao reći, prešao "u ništavilo".

Mandić je desetljećima bio gromada, čovjek čije je široko obrazovanje bilo spojeno s jakim karakterom. Volio je ići kontra struje. Početkom sedamdesetih, u vrijeme tvrdog socijalizma, izazivao je sablazan svojim buržoaskim navikama, dendizmom, sklonošću cigarama, skupim pićima. Tretiran je kao antisocijalistički i antisamoupravni element. Dugo je bio prognan iz Zagreba, intelektualno, pa je pod imenom pisao u Beogradu dok je u svom gradu bio osuđen na rad u Vjesnikovim revijama. Bio je bonkulović, gastronom, sa suprugom je napisao "Bračnu kuhinju".

Oduvijek je volio izazivati, rušiti popularne idole, na svim područjima. Sedamdesetih je proglasio Čajkovskog kič skladateljem; osamdesetih se obrušio na Miroslava Krležu kao čovjeka koji pati od Salierijeva kompleksa (naspram Tina Ujevića) – knjiga je u Jugoslaviji izazvala masovne reakcije. Konfrontirao se s feministicama ("Što, zapravo, hoće te žene") nastupajući na tribinama pred masovnim publikama, nezamislivima za današnja vremena. Mediji su ga obožavali; bio je televizičan kao malo tko, pisao je atraktivno, neumoljivo, eruditno i duhovito.Ovaj "intelektualac opće prakse", koji je sebe opisivao kao "moju malenkost", unatoč životu u dva poretka, dvije države i dvije ideologije, uvijek je imao posla s istim problemima, istim lobijima, istim ljudima, koji su samo presvukli kabanicu ili šinjel. Neke je knjige objavio s dvije naslovnice – iza jedne su slijedili tekstovi iz socijalizma, iza druge oni napisani u višestranačju. Jedni u Jugoslaviji, drugi u Hrvatskoj. Pokazalo se da su se obračunavali s istim problemima, uskom varoši, uskim ljudima: s obje strane bio je, zapravo, jedan te isti tekst. U njegovu vidokrugu nije bilo tabua. Nije se libio isticati ni svoj radikalno antireligiozni stav.

PREMINUO U 83. GODINI Obuljen Koržinek izrazila sućut u povodu smrti Igora Mandića

"Od 16. godine nemam veze s bilo kojom religijom, najprije kršćanskom, a kasnije sam postao apostata, otpadnik, od svih religija, od svih pitanja o bogu. Zapadna Europa upropaštena je kršćanstvom. Ja tvrdim da je Biblija knjiga koja je upropastila Europu, upropastila je dotadašnji grčko-rimski svijet, koji je, doduše, imao svojih politeističkih mana. Najprije je ljudima pružilo lažnu nadu u spasenje, a zatim ih optužilo za to spasenje pripisujući svima krivnju za istočni grijeh. Smrt je kazna za seksualnost, što su tek kasnije shvatili frojdovci. To je religija koja prijeti smrću, kao osvetom za grješni život. Pa to je jezivo. Kakva je to religija koja ne može vjerovati u nekog dobrog boga, nego vjeruje u zlog boga koji nas kažnjava?", rekao je u jednom intervjuu za Express. Devedesetih je taj ozloglašeni "buržoaski intelektualac", sumnjičen katkad i za hrvatski nacionalizam, opet iznenadio javnost počevši napadati nacionalizam i zagovarati vrijednosti koje je većina već odbacila u tzv. ropotarnicu povijesti. Sablaznio je mnoge kad je Hrvatsku opisao kao "propali projekt".

Cijelog života radio je na "desakralizaciji svetih krava". One će, govorio je, prije ili poslije puknuti kao tanka staklena figurica pod pritiskom staklene noge. "One svete krave iz mračnih vremena, dakako mračnih, stvorene su u krvavoj narodnooslobodilačkoj borbi, nošene revolucionarnim erosom, s čvrstom ideološkom strukturom mišljenja i dugogodišnjim kadrovskim radom od najnižih slojeva, radnika i težaka do službenika i intelektualaca, ustrajnim rovarenjem, jer je jedino tako bilo moguće stvoriti bazu za revoluciju. E te svete krave su nešto sasvim drugo od ovih koje su stvorene slučajno." Najavljivao je i obnovu Jugoslavije, družio se s Ćosićem i Kaporom; kad je rat završio, prvi je otišao u Beograd, u kojem je uvijek uživao ikonički status, neusporediv s bilo kojim intelektualcem iz Hrvatske.

Mandić je bio najpoznatiji književni kritičar bivše Jugoslavije. U poslu u kojemu se zamjeriš svakome o kome nisi ispisao panegirik (doživotno ili do prvog popravnog ispita) proveo je desetljeća, naoružan samo "oklopom od papira". U izrazito konformističkoj sredini bio je izrazit nonkonformist. Uvijek je zagovarao nepopularne stavove. Nije se bojao zamjeriti. Nije se bojao ni pohvaliti, premda je znao da to neće proći bez posljedica.

"Mnogima sam progledao kroz prste, promovirao sam desetine pisaca koji su kasnije postali zvijezde, ali mi to nikad nisu priznali, jer kako je dobro rečeno, ni jedno dobro djelo ne ostane nekažnjeno. Ni jedna moja pozitivna kritika nije prošla nekažnjeno. Svaka mi se vratila u lice. Kako su se, naime, mijenjale političke prilike u nas, tako se mogla čuti rečenica: Je, on je dobro pisao o mojim knjigama, ali on je... Što? Srbofil, Jugoslaven, Jugoslavenčina, pa čak i četnik. On je dobro pisao o meni, ali... Dobro djelo se mora naplatiti zlim posljedicama", govorio je.

ODLAZAK VELIKANA Tako je govorio Mandić: Banda pokvarenih profitera narodu u oči baca pijesak, a on im vjeruje

U zadnjem intervjuu za naš list rekao je: "Citiram Shakespearea: vapim smrt smirenja. A ispuni čovjek neki životni krug, neki ciklus, kad mu se čini da je mlijeko prekipjelo. Nema nazad. Prekipjela je ta životna posuda s mlijekom na šporetu, kad se ohladi, ono što je ostalo ili zagorjelo može se eventualno pojesti ili popiti..." Smrt je došla, ciklus je ispunjen; ono što je ostalo nije zagorjelo, pitko je, i tko god na ovim prostorima bude htio pisati, ili javno nastupati, morat će popiti mlijeko iz te posude.

Takvih kao on više nema.

Hrvatsko društvo pisaca u povodu njegove smrti objavilo je priopćenje u kojemu piše:

Igor Mandić rođen je 20. studenoga 1939. g. u Šibeniku, od roditelja Ade (rođ. Širola, 1908.-1956.) i Emila (1894.-1970.). Maturirao je na Klasičnoj gimnaziji u Splitu 1958., a diplomirao 1963. na Katedri za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Od 1966. do 1993. bio je zaposlen u NIŠRO-u Vjesnik, a u dnevniku Vjesnik bio je tijekom 2000. i glavni urednik. Od 1967. u braku je sa Slavicom (rođ. Bujević), s kojom ima kćer jedinicu Adu (1968.-2004.).

Njegov se opus može tematski i brojčano ovako klasificirati:

Objavio je od 1970. do danas više od 30 knjiga, što književnih i glazbenih kritika, što knjiga feljtona, eseja, polemika i raznih tekstova, te tri knjige autobiografskih promišljanja i dnevničkih zapisa. U njima je okupio dio od stotina ili tisuća novinskih tekstova, komentara i kritika koje je objavljivao u raznim medijima, počevši od Vjesnika, gdje je radio od 1966. do 1993. i gdje je 2000. kratko obavljao funkciju glavnog urednika.

Od 1993. do 1995. pisao je kulturološke komentare za Slobodnu Dalmaciju, a 1997. prešao u slobodne umjetnike, te je objavljivao u raznim listovima. Posljednjih je godina u Jutarnjem listu objavljivao redovitu kritičarsku kolumnu.