Razdvajanje sveučilišta u Zagrebu, je li to bogohulna ideja ili bolja budućnost?

Rektori nisu samo nesimpatični ljudi koji bježe od medija i radije igraju zakulisne igre nego da otvoreno rade na dobrobit sveučilišta. Primjerice, takva je rektorica riječkog sveučilišta Snježana Prijić-Samaržija, koja je ovih dana izabrana za drugi mandat, kao i njezina norveška kolegica Sunniva Whittaker. Ona je rektorica mladog i nevelikog sveučilišta na jugu Norveške, za koje vjerojatno izvan njihove zemlje nije nitko ni čuo. A onda su privukli pažnju svijeta zabavnim videom na račun velikog General Motorsa. Ishvalili su sami sebe, promovirali najbolje kvalitete svoga sveučilišta, ali i norveškog obrazovnog i socijalnog sustava. Za 24sata Sunniva Whittaker ispričala je kako je budućnost obrazovanja u znanstvenoj suradnji, ali i kompeticiji. Važno im je da se studenti osjećaju dobro i da ih nauče “vještinama 21. stoljeća”, kritičkom razmišljanju, suradnji. I u to ulažu mnogo novca. Cijele odjele za pomoć zaposlenim znanstvenicima u pisanju projekata. Studentske mentore, knjižnice u kojima pomažu studentima pisati završne radove, čak i zapošljavaju studente a da se ne moraju učlanjivati u organizacije studentske (stranačke) mladeži. A sve to da jednog dana dobiju mlade ljude koji neće biti ogorčeni zbog sustava koji ih je ignorirao i koji će nešto znati i raditi. Za to vrijeme u rektoratu najvećeg hrvatskog sveučilišta samo na plaće lani su utrošili 33 milijuna kuna.
Dok Sunniva Whittaker svakodnevno ima sastanke sa studentima, Damir Boras svoje studente - tuži. Norveška rektorica svoje zaposlenike aktivno potiče da prijavljuju znanstvene projekte europskim i državnim fondovima. Kod nas je to maltene gerilska operacija. Je li rješenje u razdvajanju sveučilišta? Dekani o tome sve ozbiljnije razmišljaju, ali razgovaraju, bez obzira na to jesu li u “timu Boras” ili ne. Jer, kao što pokazuje i svježi primjer s Hrvatskih studija, zlouporaba procedura samo povlači u još dublji mrak one koji i kvalitetno rade. Zagrebačko sveučilište postoji već 350 godina. Je li poštovanje tradicije važnije od kvalitetne i zdrave budućnosti? I zašto bi tradicija bila narušena ako se odustane od toksičnih odnosa i odluka, a na štetu većine zaposlenih i studenata? Kako vidim ona primjeru Norveške, nema štete, samo koristi. To je pitanje kojim će se članovi akademske zajednice u Zagrebu, ali i šire, morati ozbiljno pozabaviti sljedećih godina. Prvu priliku imaju već za nekoliko mjeseci, na izboru za novog rektora.