'Rekao mi je: Mama, moramo se sad rastati, naći ćemo se kad će biti vrijeme. Još ga tražim...'

Preblago je reći da mi je jako teško, ali ne smijem se prepuštati svojoj boli.

Ostala sam sama, a moj sin Goran bio mi je sve. Suprug mi je umro od tuge za sinom, ali mi žene smo jače. Želim naći sina, ali se i bojim. Prihvatila bih i najgore, no iskreno vam kažem, ne znam bih li preživjela saznanje da je mrtav, govori nam Vukovarka Johana Ledić (84).

POGLEDAJTE VIDEO,

Njezin sin diplomirao je 1989. godine agronomiju na osječkom fakultetu, smjer ratarstvo. Dvije godine kasnije, s 27 godina, gubi mu se svaki trag nakon pada Vukovara.

– Moj Goran za mene još ima 27 godina, koliko je imao i kad je nestao. U svibnju 1991. godine dobio je posao na Ovčari. Vodio je poljoprivredno dobro do kraja kolovoza, kad više nije mogao ići na posao, jer su u grad došli tenkovi JNA. Suprug mi se jako bojao, ali sin i ja nismo se bojali ničega - pripovijedala nam je Johana 2017. godine.

Kuću na Sajmištu, kao i mnogi drugi susjedi, zamijenili su podrumom, a neprijateljski obruč se sve više stezao oko njihovih kuća. Kako su im susjedi bili roditelji vukovarskog heroja Siniše Glavaševića, Siniša je i Gorana zvao da dođe raditi na Radio Vukovar.

- Suprug mi je teško obolio i preko kukuruzišta je iz Vukovara otišao u rodni Aržano. A mi smo ostali - prisjeća se Johana. Iako nije bio u aktivnom sastavu 204. brigade, Goran je pomagao koliko je mogao. Do zadnjeg trenutka nosio je vodu i hranu u vukovarsku bolnicu.

– Gdje je sin išao, išla sam i ja. Naša kuća bila je na prvoj liniji obrane kad su okupirali Sajmište. Četnici su nadilazili, bili sve bliže i bliže, i jednom prilikom ranila ga je granata. Čučnuo je i podigao ruku, a šrapnel ga je pogodio u ruku i desnu nogu. Obradili su ga u bolnici i došao je k meni u podrum.

Oprala mu gojzerice 

Odmah iza toga četnici su se probili u našu ulicu. Trčali smo u grad i sklonili se u podrume pod grobljem. Odatle su nas istjerali 18. studenog 1991. - kroz suze priča Johana.

Večer prije u podrumu mu je očistila sive gojzerice, oprala hlače, zelenu vestu i maskirnu zelenu jaknu s narančastom podstavom. Duboko skriveno u jednom od džepova imao je popis radnika i otpusno pismo iz bolnice. Kad su ih istjerali iz podruma, odveli su ih u logor Veleprometa i to je mjesto gdje je neutješna majka posljednji put vidjela sina jedinca.

– Naša susjeda trebala nas je doći upisati, no nije došla. Razdvojili su nas, a ja sam nijemo stajala i gledala mu u leđa. Nisam vidjela ni čula ništa osim njega, njegovih riječi. Rekao mi je: ‘Mama, mi ćemo se sad rastati. Svatko će ići svojim putem i naći ćemo se kad će biti vrijeme’. Na ruku mi je napisao broj telefona rođaka iz Aržana, gdje mi je bio i suprug, i otišao - prisjeća se Johana.

Vratila se zbog sina 

Otišla je kod supruga, a potom u Zagreb, gdje je bila sedam i pol godina. Uključila se u sve organizacije, tražila sina posvuda, odlazila pred veleposlanstva, Hrvatski sabor, pokušala zaista sve. Nije ga našla. ,

Vratila se u Vukovar.

– Vratila sam se zbog sina. Mislila sam, kad dođem kući, doći će i on, vratit će se. Nije se vratio. U tom traženju javljalo mi se mnogo ljudi i govorilo da znaju gdje mi je sin. Tako mi je jedan čovjek iz Njemačke rekao da je zarobljen na nekom salašu u Srbiji i da mu je neki prijatelj Srbin pomogao da pobjegne. Iako mi se to činio najvjerodostojniji trag, pokazalo se da je uzaludno - s bolnim uzdahom priča Johana.

Još pogledava na vrata svojeg doma, u nadi da će se na njima pojaviti njezin Goran. Kuća joj je prepuna sjećanja na sina - njegove knjige uredno poredane na polici, svežanj ključeva kojima je otvarao objekte na Ovčari prije nego što je postala stratište, njegova diploma u kojoj nije ni stigao uživati, plišani medvjedić i mali gumeni pas Švrćo kojeg je grickao kad su mu nicali prvi zubići.

Osjeća i nada se da je živ 

– Moj sin je bio poseban. Kad sam se vratila u Vukovar, nema tko mi nije rekao da nikad neće zaboraviti Gorana, da imamo isti osmijeh. Bio je zabavan, društven, vrijedan i uvijek okružen ljudima. Nikoga od obitelji više nemam, svi su mi umrli. Ja hoću još živjeti, ja moram živjeti, jer želim naći sina. Osjećam i nadam se da je živ i da će se vratiti – zaključila je Johana.