Tomo je u potresu ostao bez krova nad glavom, kuća mu je sravnjena je sa zemljom, no priča o tome kako je iz porušene štale, bosonog, izvlačio svog trogodišnjeg Zekana obišla je Hrvatsku
MJESEC DANA SE NISU VIDJELI
VIDEO 'Zekane moj!' Dirljiv susret čovjeka koji je bosonog spašavao konja nakon potresa
Gdje si ti, Zekane moj, ljubavi moja! Ma vidi mi ga, ljepotana, ti si, meni, Zekane, i kila dobio! Stari moj, dođi svome Tomi... Tepa svome ljubimcu Tomislav Suknaić (64) iz potresom razrušenih Majskih Poljana pored Gline. Zekana nije vidio skoro mjesec dana i ovo je njihov prvi, dirljivi susret.
POGLEDAJTE VIDEO Nakon mjesec dana susreo se sa svojim Zekanom
Pokretanje videa...
01:50
Dovezao ga je u Graboštane pored Hrvatske Kostajnice, na brigu i čuvanje prijatelju i konjaru Željku Cagariću. Tomo je ostao bez krova nad glavom, kuća u kojoj je živio sa suprugom Nadom i sinom Željkom sravnjena je sa zemljom, no priča o tome kako je iz porušene štale, bosonog, odmah nakon potresa izvlačio svog trogodišnjeg Zekana obišla je Hrvatsku, možda stigla i daleko u bijeli svijet.
Cijela je Tomina životna priča za roman, i prije svega priča o dobru i zlu, o sili života koja nas tjera dalje, i koja će na kraju uvijek pobijediti. Njegov Zekan je, u našim očima, simbol pobjede.
U Majskim Poljanama pod ruševinama je izgubljeno pet života, a kako su pod urušenim drvenim gredama živi ostali Tomislav i Željko, teško je objasniti.
Ni mjesec dana poslije nije im to jasno.
Zagrili smo se da umremo zajedno
- Gledali smo televizor, s kauča, kad je zatreslo, Željko i ja sami, Nada je bila na poslu. Kad je udarilo, instinktivno sam poletio pod štok između dnevnog boravka i hodnika, za mnom je poletio i Željko. Zagrlili smo se tako, da umremo zajedno ako moramo. Sve se rušilo pored nas, no štok je ostao čitav, čitavi ostali i mi. Činilo se da traje cijelu vječnost, a kad je stalo, nekako smo se četveronoške, ni sam ne znam kako, probili do komada urušenog prozora te smo ga ogromnom silom uspjeli izbiti iz okvira i izaći. Ruke su me boljele danima poslije toga, mislim da u normalnim okolnostima čovjek takvu snagu nema, ovo je bilo nešto nadnaravno - prisjeća se Tomo 29. prosinca.
Kad su se uspjeli izvući, trčali su prema porušenoj štali spašavati Zekana. Tomo je uzgajivač hrvatskog hladnokrvnjaka, i svih je njegovih 16 kobila i pastuha te dva ždrebeta u tom trenutku bilo vani, na ispaši.
Samo je Zekan bio u štali jer je k Tomi došao mjesec dana ranije, pa još nije bio prilagođen da ga pusti u krdo. Zekana je spasila, kaže Tomo - igra.
U štali je stalno potezao svoj vez u igri, pa je Tomo stup za koji je Zekan bio vezan osigurao još jednom gurtnom. Upravo je ona zaustavila gredu koja bi inače pala na Zekana i ubila ga.
U sve je ovo zlo neka sudba, koja Tomu čuva, uplela svoje prste...
Četnici ga zarobili, spremali su ga se ubiti
- Kažu da mačka ima devet života. E, ja ih imam i više! - počinje svoju priču Tomo, rodom iz Parnica pored Bosanske (danas Kozarske) Dubice.
Rođen je u štali, među konjima, od kojih je njegova obitelj živjela oduvijek. Ti su konji, kaže Tomo, pomagali i pri nošenju tereta u obnovi Banje Luke nakon velikog potresa 1969. Odmalena, Tomo je znao sve o konjima, jahao ih bez sedla već s pet godina te ih je volio koliko i najbliže. A onda je došao rat i Tomu su zarobili četnici.
Metak je već bio u cijevi, spreman za njega, i makar su mu rekli da ne mrda, Tomo se otrgnuo i otrčao u štalu pozdraviti se s konjima. Kad su mu na čelo prislonili cijev, netko je rekao da treba štedjeti municiju. Odlučili su ubiti ga batinama, no nekako je preživio. Slomljenih rebara, slomljene duše, ležao je na tlu, gotovo bez svijesti. Ali živ.
- Čuo sam samo topot konja koje su odvodili i kako se uporno žele vratiti k meni, u dvorište. Srce mi je luđački zbog toga lupalo, drugog se ne sjećam... - prisjeća se Tomo tog užasnog ljeta 1992., koje je preživio, ali mu se živjeti više nije dalo.
S nekoliko vrećica u rukama, sa ženom i dvoje djece otišao je u Hrvatsku. Promijenili su nekoliko adresa, dobri su mu ljudi, kaže nam, pomogli s prvom kobilom, došlo je prvo ždrijebe, pa sljedeće... Život je pomalo opet dobivao smisao.
- Molim vas, svakako napišite da su već 1996. sve naše nacionalne razlike i problemi ostali iza, kad smo se mi konjari - Hrvati, Srbi i Bošnjaci, prvi put ponovno okupili u Driniću u Bosni - moli nas Tomo.
Važno mu je istaknuti da mu ničija nacionalnost nije važna jer gdje god da je u Hrvatskoj živio, živio je i među Srbima i Bošnjacima, baš kao u svojim Parnicama. I svima je pomagao.
Pomogli su i njemu dobri ljudi iz Trilja, koji su mu u samo tjedan dana dopremili, montirali i opremili montažnu kuću. A Zekan bi se u svoje Majske Poljane trebao vratiti u ožujku i priključiti se novom krdu.
- Ne bih ga prodao ni za što na svijetu, nema tih para! - zaključuje priču Tomo, koji se još jedanput podiže iz pepela.
POGLEDAJTE VIDEO:
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
