News

Komentari 18

'Ruke su mi bile pune krvi. Čim bi zaklopila oči jednom suborcu već bi me zvao drugi ranjeni... '

'Ruke su mi bile pune krvi.  Čim bi zaklopila oči jednom suborcu  već bi me zvao drugi ranjeni... '

Vasilija Tucker(62) u vukovarskoj je gimnaziji zadužila pušku, uzela je u ruke i otišla na jedan od položaja na Sajmištu. Previjala je ranjenike, neki su joj umirali na rukama...

Gardističku uniformu Vasilija Tucker još čuva i odijeva je rijetko - samo na poseban datum, obljetnicu pada Vukovara. Tad se u njoj, jače nego ikad, miješaju osjećaji tuge, ponosa, ali i ljutnje. Ona je dva mjeseca branila svoj grad.

Zbog teškog je ranjavanja 10. listopada završila u bolnici, iz koje je izašla u prvom i zadnjem konvoju koji je sa 107 ranjenika uspio izaći iz Vukovara.  Danas živi u Brezovici sa suprugom Robertom, humanitarka je, no i dalje je povezana s tim gradom na Dunavu, s tom rijekom uz koju je provodila najljepše trenutke, odrastala i plakala.

Pogledajte video: Krv boraca se sušila na meni

Kao samohrana majka te ratne 1991. živjela je u Borovu naselju. S prvim naznakama rata maloljetnu je djecu poslala baki u okolicu Đakova. Isprva je danima pomagala ranjenicima, a potom se javila zapovjedniku Ivici Arbanasu. U vukovarskoj je gimnaziji zadužila pušku, uzela je u ruke i otišla na jedan od položaja na Sajmištu.

Isprva su me suborci štedjeli, ali rekla sam im: ‘Dečki, ja to mogu'

Zapovjednik joj je bio Ivan Anđelić-Doktor, a ona jedina žena na tom dijelu.

- Sajmište i Trpinjska cesta bili su položaji koje je zaista bilo teško obraniti jer su nam prilazili sa svih strana tenkovima i transporterima, a nismo imali dovoljno oružja. Jutra su nam počinjala granatiranjima jer su okupatorske snage sa svih strana napadale grad bombama i granatama. Mrtvih i ranjenih bilo je posvuda. Isprva su me suborci štedjeli, ali rekla sam im: 
‘Dečki, ja to mogu. Posložila sam sve u glavi i spremna sam’.

Ruke su mi bile pune krvi suboraca koja se sušila na meni. A ja ih nisam imala gdje oprati. Mi nismo imali vremena tugovati za mrtvima. Previjala sam ranjenike, neki su mi i umirali na rukama. Zaklopila bih im oči i već me zvao neki drugi ranjenik koji treba pomoć - prisjetila se prije nekoliko godina Vasilija tog vukovarskog pakla.

Ranjena je 10. listopada dok su pokušavali spasiti ranjenog vojnika. Upali su u zasjedu. Ispred njih su bile barikade, a iz okolnih kuća na njih su otvorili žestoku vatru.

Snajper je sasuo kišu metaka na nas, letjeli su oko mene kao ose.

- Jednog jutra zapovjedili su mi izvlačenje našeg ranjenog vojnika, koji je tri sata bio u okruženju. Kako sam iz Borova i nisam poznavala te rubne dijelove Vukovara, dodijelili su mi kolegu koji je dobro znao taj kraj. Međutim, upali smo u zasjedu. Skrenuli smo u slijepu ulicu, a onda se otvorio pakao. Snajper je sasuo kišu metaka na nas, letjeli su oko mene kao ose. Potrčala sam prema dvorišnim vratima, lupila ih nogom i u tom trenutku me snajperski metak pogodio iznad gležnja. Vrata su se otvorila, a u dvorištu me dočekao oklopnjak. Otvorio je vatru. Sjećam se samo prvog pogotka. Oteturala sam do živice i pala iza nje. Oko mene su padale granate i letjeli meci. Rukom sam pokušala dohvatiti granatu. Rekla sam, ako moram umrijeti, čekat ću da dođu do mene pa da sa sobom povučem njih što više - pričala nam je Vasilija. 

Prvi metak pogodio ju je u lijevu potkoljenicu i smrskao joj kost. Noga joj je visjela, na nju nije mogla stati. Sreća što je bilo vruće, pa se krv zgrušavala te zaustavila krvarenje.

- Bilo je 10.20 sati. S mecima u rukama, nogama, prsima, kuku, tijela oblivena krvlju, ležala sam na cesti puna dva sata. Oko mene je padala kiša metaka i granata i sjećam se da sam dvojici naših vojnika samo vikala neka me ostave i neka bježe. Zastajkivali bi, vraćali se po mene i malo me vukli, malo me ostavljali... Kako su me vukli zemljom, u otvorene rane zabijali su se geleri, kojih i danas u tijelu imam 50-ak. Nakon dva sata uspjeli su me odnijeti do Tekstilne škole, iz koje me hitna u 12.20 prebacila u vukovarsku bolnicu. Operirali su me i previli mi rane. Čim sam se oporavila, htjela sam se vratiti na ratište, i molila sam liječnika da me pusti. Zahvaljujući njemu, ja sam danas živa - govorila je Vasilija. 

Da su konvoj presreli četnici sve bi nas zaklali

Iz Vukovara je 20. listopada otišla prvim i zadnjim konvojem koji je prevozio 107 ranjenika.
- Bila sam u prvom kamionu sa stotinjak ranjenika koje su izvukli iz grada. Taj dan dogovoreno je primirje, no Srbi ga nisu poštovali. Stavili su me u polusjedeći položaj i na mene naslonili druge ljude. Tako smo se vozili od 11 do dva sata nakon ponoći, dok naš kamion nije stigao u Đakovo - dodaje Vasilija te ističe da ostale ranjenike nisu nikad pustili iz bolnice.

I napominje da je puka sreća što ih je na putu do Bogdanovaca presrela JNA. Da su bili samo četnici, sve bi ih zaklali.

- Kroz rupu na ceradi vidjela sam kako nas gađaju kamenjem. U jednom trenutku vidjela sam regularne vojnike JNA uz koje su bili četnici s bradurinama. Mislim da bi nas, da nije bilo ovih iz JNA, sve poklali - kazala nam je Vasilija.

Kasnije su je poslali u zagrebačku bolnicu Sveti Duh. U grad su joj doveli i djecu koju je tad prvi put vidjela od rastanka u Vukovaru.

Supruga Roberta upoznala je 1995. preko ljudi koji su nosili humanitarnu pomoć.

Danas zajedno volontiraju na humanitarnom projektu Refugee Relief, koji preko Ujedinjenoga Kraljevstva pomaže ljudima. Godišnje podijele 45 tona stvari i osobno se brinu da pomoć doista stigne u prave ruke.

Sanjam svoje suborce

Iako se odmaknula, Vasilija rat ne može izbaciti iz glave. Koliko god se trudila živjeti mirnim i stabilnim životom, još sanja san koji ju je dugo proganjao svaki dan.

- Sanjam kako mrtvi suborci, u crnim odijelima, stoje na prostranoj ledini. Pred njima su stolovi na kojima su čisti bijeli stolnjaci, a vjetar njiše plahte koje vise s drveća. Moji mrtvi prijatelji dolaze do mene, širom rašire ruke i uglas pitaju: ‘Jesi li spremna? Došli smo po tebe!’ Tad se probudim. Ali sretna. Znam da me čuvaju, zapalim im svijeću i osjetim spokoj - priznala je Vaska.

Ne može da ne spomene sat koji joj je dala kći, a koji je dala suborcu.

- Zvao se Branko Drinovac i u Vukovar je došao iz Pleternice. Stražario je, pa sam mu ga dala kako bi pratio vrijeme. Poginuo je na isti dan kad sam i ja ranjena i taj  mi je sat, sav krvav, u vukovarsku bolnicu donio moj zapovjednik Ivan Anđelić Doktor. Čuvala sam ga dugo, a onda ga poklonila njegovoj majci - zaključila je Vasilija Tucker.


 

Najčitaniji članci