Hrvatska živi u susjedstvu u kojem Moskva i dalje ima utjecaj, ponajviše preko političkih aktera koji u Rusiji traže oslonac za vlastite ciljeve. Slabiji i podijeljeni NATO bio bi za njih ohrabrenje, a stabilnost regije, postala bi krhkija
News
Komentari 1
Hrvatska živi u susjedstvu u kojem Moskva i dalje ima utjecaj, ponajviše preko političkih aktera koji u Rusiji traže oslonac za vlastite ciljeve. Slabiji i podijeljeni NATO bio bi za njih ohrabrenje, a stabilnost regije, postala bi krhkija
Dvodnevni pregovori između Ukrajine i Rusije, uz posredovanje SAD-a, održani u Abu Dhabiju od 10. do 11. studenoga, rezultirali su načelnim dogovorom o razmjeni ratnih zarobljenika, ali nije postignut pomak u pogledu okončanja rata. Rusija je ponovno odbila svaki prekid vatre ili obustavu borbenih djelovanja sve dok se ne postigne sveobuhvatan sporazum. Preko svojeg glavnog pregovarača Vladimira Medinskog, Moskva je ponovno potvrdila zahtjev za predajom cijelog teritorija Donecke oblasti, što je ukrajinska strana odbacila.
Za Europu je najznačajnije to što je pitanje „nove” europske sigurnosne arhitekture tijekom pregovora dospjelo u samo središte dnevnog reda. Medinski je poslijeratni sustav uspostavljen nakon konferencija na Jalti i u Potsdamu opisao kao „bolestan”, ustvrdivši da je Ukrajina tek mjesto na kojem je „apsces puknuo”. Ruski izvori prikazali su svaki mogući sporazum o Ukrajini kao podređen tom širem cilju.
Jednostavno rečeno, Rusija ne želi postići sporazum koji bi se odnosio samo na Ukrajinu, želi preispitati i izmijeniti sigurnosni poredak Europe uspostavljen tijekom posljednjih 35 godina.
Rusija ne taji da je nezadovoljna sigurnosnim aranžmanom Starog kontinenta nakon raspada SSSR-a i Varšavskog saveza. Na Münchenskoj sigurnosnoj konferenciji 10. veljače 2007. Vladimir Putin održao je govor u kojem je izravno osporio američki unipolarni međunarodni poredak. Kritizirao je širenje NATO-a prema istoku, američki proturaketni štit, jednostranu uporabu sile, zaobilaženje Ujedinjenih naroda i pokušaje nametanja zapadnog političkog modela drugim državama. Posebno je istaknuo da širenje NATO-a ne predstavlja modernizaciju Saveza, nego ozbiljnu provokaciju koja smanjuje međusobno povjerenje. Naglasio je da se sigurnost jedne države ne smije graditi na račun sigurnosti drugih te da Rusija zahtijeva ravnopravno sudjelovanje u oblikovanju međunarodnog poretka. U pozadini tih zahtjeva nalazilo se osporavanje poretka nakon Hladnog rata u kojem su NATO i SAD imali dominantnu ulogu, dok je Rusija smatrala da su njezini sigurnosni interesi marginalizirani.
Kulminacija ruskih zahtjeva dogodila se u prosincu 2021., kada je Moskva iznijela najkonkretniji i najdalekosežniji prijedlog preuređenja europske sigurnosne arhitekture. Rusko Ministarstvo vanjskih poslova 17. prosinca objavilo je dva nacrta sporazuma: jedan između Rusije i SAD-a, pod nazivom Sporazum o sigurnosnim jamstvima, i drugi između Rusije i država članica NATO-a, pod nazivom Sporazum o mjerama za osiguravanje sigurnosti Ruske Federacije i država članica NATO-a. Rusija je zahtijevala pravno obvezujuće jamstvo da se NATO neće dalje širiti, izričito uključujući Ukrajinu i Gruziju. Nadalje, tražila je da NATO ne razmješta dodatne vojne snage, oružje i infrastrukturu na područjima država koje su pristupile Savezu nakon svibnja 1997., što bi praktično značilo povratak vojne prisutnosti NATO-a na razinu prije prvog posthladnoratovskog proširenja 1999. godine. Zahtijevala je i prestanak vojnih aktivnosti NATO-a na teritoriju Ukrajine, u istočnoj Europi, na Južnom Kavkazu i u središnjoj Aziji, kao i ograničavanje vojnih vježbi u pograničnim područjima.
Visoka predstavnica EU-a Kaja Kallas istaknula je važnost pravilnog „redoslijeda” diplomatskog procesa: najprije prekid vatre u Ukrajini, zatim postizanje mirovnog sporazuma, a tek u posljednjoj fazi rasprava o europskoj sigurnosnoj arhitekturi.
- Europska sigurnosna arhitektura već postoji - izjavila je, pritom se pozivajući na Helsinški završni akt iz 1975., Parišku povelju iz 1990. i Budimpeštanski memorandum iz 1994. godine.
Eurozastupnik, izvjestitelj za Srbiju i zamjenski član EP Izaslanstva u Odboru za parlamentarnu suradnju između EU-a i Rusije Tonino Picula govori nam da Rusija rat u Ukrajini koristi kako bi revidirala sigurnosnu arhitekturu Europe koja je nastala nakon pada Berlinskog zida.
- Rusija rat u Ukrajini želi iskoristiti za ozbiljnu reviziju europske sigurnosne arhitekture. Prema dokumentu koji je ruska delegacija podijelila u Abu Dhabiju, a koji su objavili ugledni američki mediji, Kremlj ne traži da Poljska, baltičke zemlje ili druge članice primljene nakon 1997. formalno napuste NATO. Traži nešto suptilnije, ali jednako opasno: povlačenje savezničkih snaga i zatvaranje baza na tom prostoru, zabranu daljnjeg širenja, prestanak nuklearnog dijeljenja te bilateralne ugovore Moskve sa svakom od pogođenih država. To je u biti logika ultimatuma iz prosinca 2021., samo u novom pakiranju. Rusiji formalni izlazak tih država iz Saveza zapravo i ne treba. Dovoljno joj je da njihovo članstvo ostane na papiru, a da se u praksi isprazni. Članica bez savezničkih snaga, infrastrukture i vjerodostojnog odvraćanja bila bi članica drugog reda. Članak 5. vrijedi onoliko koliko je saveznik spreman i sposoban braniti svaki pedalj savezničkog teritorija, a upravo to Moskva želi učiniti nemogućim. Zato bih izbjegao zamku da biramo između dviju verzija ruskih zahtjeva, kao da je jedna prihvatljivija. I formalni izlazak i demilitarizacija istočnog krila vode istom cilju: Europi podijeljenoj na zone u kojima sigurnost jednih ovisi o dobroj volji Kremlja. Na to nitko u Europi ne smije pristati, i ohrabruje što su to poljski premijer Tusk i finski ministar obrane već jasno rekli - objašnjava nam Picula i dodaje što bi značilo za Hrvatsku kada bi Rusija dobila što želi.
- Hrvatska je u NATO ušla 2009., ali na našem teritoriju nema stalnih savezničkih snaga kakve postoje u Poljskoj ili na Baltiku. Izravne vojne posljedice ruskih zahtjeva za nas bi stoga bile ograničene, ali promijenilo bi se nešto drugo, a to je važnije od trenutnog rasporeda snaga. Danas Hrvatska ima pravo, ako se sigurnosna situacija pogorša, zatražiti i primiti savezničke snage, ugostiti vježbe i razvijati infrastrukturu sa saveznicima. Ruski prijedlog to pravo dovodi u pitanje za sve članice primljene nakon 1997. Hrvatska bi formalno ostala u Savezu, ali s ograničenim pravom da sama odlučuje o vlastitoj obrani. To bi nas pretvorilo u članicu drugog reda, i to ne zbog onoga što imamo danas, nego zbog onoga što bismo sutra, u krizi, smjeli učiniti - rekao nam je Tonino Picula.
- Hrvatski vojnici već godinama služe u savezničkim snagama na istočnom krilu, u Poljskoj, Litvi i Mađarskoj. To nije usluga drugima, nego ulaganje u načelo da je sigurnost jednog saveznika sigurnost svih. Ako dopustimo da se istočni saveznici demilitariziraju po mjeri Moskve, obezvrijedili bismo i vlastiti doprinos i jamstvo koje to načelo daje nama - objašnjava eurozastupnik i cijeloj priči dodaje i regionalnu dimenziju.
- Za nas je možda još važnija šira dimenzija. Hrvatska živi u susjedstvu u kojem Moskva i dalje ima utjecaj, ponajviše preko političkih aktera koji u Rusiji traže oslonac za vlastite ciljeve. Slabiji i podijeljeni NATO bio bi za njih ohrabrenje, a stabilnost regije, postala bi krhkija. Tu je i energetska sigurnost, LNG Terminal na Krku i naša uloga u opskrbi srednje Europe dobili su strateško značenje upravo zato što se Europa oslobađa ovisnosti o ruskim energentima. Europa u kojoj bi Moskva odlučivala o tuđoj vojnoj prisutnosti lakše bi ponovno postala ranjiva i na energetske pritiske. Mala država najbolje je zaštićena kada pravila vrijede za sve, a ne kada o njezinoj sudbini pregovaraju veći - istaknuo je bitnost multilateralizma koji je u sve većoj opasnosti od Melijskog dijaloga gdje postoji samo pravo sile i jači rade što žele, a slabiji trpe što moraju.
Moskva je u Abu Dhabiju praktički ponovila svoje zahtjeve s kraja 2021.
- Činjenica da Putin u 2026. ponavlja gotovo iste zahtjeve kao u prosincu 2021. ponajprije govori da Kremlj nije promijenio cilj, nego samo metode. Rat u Ukrajini za Moskvu nikada nije bio samo rat za teritorij, nego sredstvo da se prekroji poredak u Europi. Ruska vojska napreduje sporo i uz goleme gubitke, gospodarstvo je na rubu stagnacije, a vojni izdaci gutaju skoro dvije trećine proračuna. Država koja pobjeđuje ne bi trebala skrivati te brojke od vlastitih građana. Maksimalizam je ovdje pregovaračka taktika: tko traži najviše, nada se da će i dobiti više nego što mu pripada - govori nam Picula i objašnjava otkuda Moskva crpi svoje samopouzdanje.
- Smjelost Moskvi daju prije svega naše slabosti, a ne njezina snaga. Ona vidi neodlučnost dijela Zapada, transatlantske napetosti i nesuglasice među članicama Unije oko financiranja Ukrajine. Rat na Bliskom istoku podigao je cijene nafte i ruskom proračunu dao predah koji nije zaslužio na bojištu. Putin računa da vrijeme radi za njega i da će Zapad prije izgubiti strpljenje nego Rusija resurse - secira razmišljanje u kremaljskim hodnicima i ne odbacuje mogućnost da Rusija ponavlja maksimalističke zahtjeve jer je invazija postala egzistencijalno pitanje za samog Vladimira Putina i njegov ostanak na vlasti.
- Nakon toliko žrtava i troškova, rat se pretvorio u pitanje opstanka sustava koji ga je pokrenuo. Putin ne može zaustaviti agresiju bez nečega što bi kod kuće mogao prodati kao pobjedu. Zahtjev za novim poretkom u Europi tu ima i unutarnju funkciju: rat se predstavlja kao obrana od Zapada, a ne kao opću invaziju na susjeda koji je trebao trajati nekoliko dana. Odgovor Europe zato mora biti strpljiv i dosljedan. Moskva će odustati od maksimalizma tek kada shvati da vrijeme ne radi za nju: kada potpora Ukrajini bude predvidljiva, sankcije postojane, a europsko jedinstvo neupitno - objašnjava Tonino Picula.
U prosincu 2021. Washington je odlučno odbacio ruski pokušaj nametanja nove europske sigurnosne arhitekture, sadržan u prijedlozima Moskve koji su podrazumijevali zaustavljanje daljnjeg širenja NATO-a i povlačenje savezničkih snaga i naoružanja na položaje iz 1997.
Gotovo pet godina poslije svjedočimo znatnom zaokretu u američkom pristupu. Trumpova administracija, preko posebnih izaslanika Stevea Witkoffa i Jareda Kushnera, ne samo da je prihvatila otvaranje razgovora o novoj europskoj sigurnosnoj arhitekturi kao dijelu pregovora o okončanju rata u Ukrajini nego je od Moskve zatražila i da iznese vlastiti prijedlog novog sigurnosnog sporazuma s Europom.
- U prosincu 2021. u Bijeloj kući bio je Joe Biden, a Zapad je jedinstveno odbio ruske zahtjeve, ali nije samo zalupio vratima. Washington i NATO odbili su odustati od politike “otvorenih vrata” i povući savezničke snage s istoka, ali su Moskvi ponudili razgovore o kontroli naoružanja, raketama srednjeg dometa i mjerama povjerenja. Rusija je to odbacila i nekoliko tjedana kasnije pokrenula invaziju, što treba podsjetiti svakoga tko danas tvrdi da je rat izbio zato što Moskvu nitko nije htio slušati. Danas je situacija drukčija jer je drukčija i američka administracija. Trumpa više zanima brz dogovor nego načela na kojima bi trebao počivati, pa je spreman otvoriti i šira pitanja europske sigurnosti, iako Europa u tim razgovorima od početka nije bila ravnopravan sudionik. Washington, istina, nije prihvatio ruske uvjete: od Moskve je zatražio prijedlog s konkretnim koracima za smanjenje napetosti i saveznicima poručio da bez Europe i Ukrajine dogovora neće biti - govori Picula i upozorava da i sama rasprava bez promjene sigurnosnog aranžmana predstavlja propagandnu pobjedu Moskve.
- Imate pravo da i sama rasprava Kremlju donosi propagandni dobitak, jer će svaki razgovor o “novoj arhitekturi“ predstavljati kao dokaz da se agresija isplatila. Takav presedan, da se ratom dobije ono što se diplomacijom nije moglo, ugrozio bi svaku manju državu koja živi uz moćnijeg susjeda. Zato je presudno o čemu se razgovara i tko sjedi za stolom. Europa nikada nije bježala od razgovora o kontroli naoružanja i mjerama povjerenja, pa su se čak i suprotstavljeni blokovi u Hladnom ratu o tome uspijevali dogovoriti. Ali nitko ne smije pregovarati o suverenitetu i savezima drugih država bez njih. Upravo je zato važno što je Unija imenovala svoj pregovarački tim: Europa mora biti sudionik, a ne tema tuđih pregovora - jasan je Picula.
Europska sigurnosna arhitektura već postoji - izjavila je Kallas, pritom se pozivajući na Helsinški završni akt iz 1975., Parišku povelju iz 1990. i Budimpeštanski memorandum iz 1994. godine.
- Slažem se s visokom predstavnicom, uz jednu važnu napomenu: to nisu pravila koja Zapad nameće Rusiji, nego pravila koja je Rusija sama potpisala. Moskva je bila stranka Helsinškog završnog akta i Pariške povelje, a Budimpeštanskim memorandumom jamčila je teritorijalnu cjelovitost Ukrajine u zamjenu za to da se Kijev odrekne nuklearnog oružja. Danas nije problem u tome što je ta arhitektura zastarjela, nego u tome što ju je jedna od država koje su je gradile odlučila srušiti. Prihvatiti tvrdnju da je zbog toga treba mijenjati značilo bi nagraditi onoga tko je prekršio dogovor - govori Tonino Picula, ali i dodaje da ne treba biti naivan i ignorirati činjenicu da je Rusija i europska država i da će ostati susjed Europske unije.
- Istodobno, ne treba biti naivan. Rusija jest velika nuklearna sila i ostat će naš susjed, kakav god bio rezultat rata. Europska sigurnost ne može se graditi kao da Rusija ne postoji, ali uzeti Rusiju u obzir nije isto što i prihvatiti njezine geopolitičke ciljeve. Postoje legitimni sigurnosni interesi o kojima se može razgovarati, a postoji i zahtjev da Moskva odlučuje o sudbini svojih susjeda. To drugo ne može biti predmet nagodbe ni s jednom silom, koliko god bila jaka. Na kraju, o snazi ovisi i odgovor. Rusija djeluje prejakom kada je Europa podijeljena, neodlučna i oslonjena na druge. Europska unija gospodarski je višestruko snažnija od Rusije, ima više stanovnika i veće tehnološke kapacitete. Ako ta snaga postane i vojna i politička sposobnost, pitanje više neće glasiti možemo li ignorirati ruske ciljeve, nego može li Rusija ignorirati europsko jedinstvo - naglašava važnost monolitnosti EU članica.
Podsjeća da je europski kontinent u prošlosti bio žrtva dogovora velikih sila koje nisu uzimale u obzir zahtjeve i želje država o čijoj se sudbini raspravljalo.
- Pravo država da same biraju svoje saveze nije dogma, nego temelj na kojem počiva sve ostalo. Ako ono postane predmet pregovora, onda ništa u europskoj sigurnosti više nije stabilno. Europa je već iskusila što znači kada velike sile dijele kontinent na interesne sfere i odlučuju umjesto drugih. Narodi srednje i istočne Europe desetljećima su plaćali cijenu takvih dogovora, i upravo zato su nakon 1989. tako odlučno birali Uniju i NATO. To nije bila tuđa ekspanzija, nego njihova slobodna odluka. Isto vrijedi i za Hrvatsku. To ne znači da je sve zauvijek zaključano. Sigurnosni aranžmani mogu se mijenjati, ali samo dogovorom suverenih država koje na to pristaju, a ne pod prijetnjom. Države mogu dobrovoljno pristati na ograničenja broja vojnika, vrsta naoružanja ili opsega vježbi, ako to rade uzajamno i uz provjeru. To je normalna diplomacija. Nešto sasvim drugo je kada jedna strana silom traži da susjedi odustanu od vlastitog izbora. U prvom slučaju gradi se povjerenje, a u drugom se legalizira pravo jačeg - govori Tonino Picula i podsjeća da nitko nije ušao u NATO na silu. Štoviše, Rusija je sama svojim vanjskopolitičkim djelovanjem proširila NATO.
- Finska i Švedska desetljećima su bile neutralne i nisu tražile članstvo u NATO-u. Odlučile su se za to tek nakon invazije na Ukrajinu. Nijedna kampanja Zapada nije toliko proširila Savez koliko je to učinila sama Moskva. Pokušaj da se drugima oduzme pravo izbora samo ih tjera da ga iskoriste. Nuklearno oružje može zastrašiti, ali ne može natjerati slobodne države da se odreknu vlastite budućnosti - objasnio je Picula i otkrio kako se u briselskim hodnicima diše po pitanju potencijalne promjene europske sigurnosne arhitekture koju je Rusija zatražila na pregovorima prošli tjedan.
- Europski čelnici su u Dublinu dogovorili zajednički pregovarački tim, a četrdesetak europskih zemalja potpisalo je načela koja potvrđuju suverenitet i teritorijalnu cjelovitost Ukrajine. Postoji spremnost na razgovor o miru, ali ne i na nagodbu na štetu Ukrajine ili istočnih saveznika. Da sam vidio i minimalnu sklonost tome, ne bih o tome šutio - govori Picula i komentira nove tegobe oko financiranja Ukrajine.
- Rasprava o novcu ipak je surova i ne treba je uljepšavati. Ukrajini za 2027. nedostaje oko 70 milijardi eura, a Unija je spremna pokriti otprilike dvije trećine tog iznosa. Četiri države, Češka, Slovačka, Mađarska i Bugarska, ne žele sudjelovati, a kancelar Merz otvoreno veže njemački pristanak na sljedeći dugoročni proračun uz zajedničku potporu Ukrajini. Razumijem njegovu frustraciju. Teško je objasniti građanima zemalja koje najviše uplaćuju u zajedničku blagajnu zašto neki od najvećih korisnika europske solidarnosti odbijaju solidarnost kada je najpotrebnija. Ipak, vezivanje dvaju pitanja nosi rizik da zaglave oba, a to si Unija u ovom trenutku ne može priuštiti. Važno je razlikovati spor o raspodjeli troška od spora o smjeru. Nijedna od tih vlada nije predložila da Europa prihvati ruske uvjete. Riječ je o unutarnjem političkom i proračunskom nadmetanju, koje je neugodno, ali rješivo. Već smo pokazali da se može naći put, a vjerujem da će se slično rješenje naći i na summitu krajem studenoga. Najveća opasnost nije da Europa svjesno popusti Moskvi, nego da je vlastite nesuglasice učine sporom i nepredvidivom, a upravo na to Kremlj računa - govori nam Picula i za kraj komentira prijedloge o europskoj sigurnosnoj arhitekturi iz prošlosti. Prvenstveno, De Gaulleovu viziju Europe od Lisabona do Urala i prijedlog bivšeg ruskog predsjednika Dmitrija Medvedeva o sigurnosnom bloku od Vancouvera do Vladivostoka.
- Obje ideje dijele privlačnu viziju Europe bez blokova, ali iza njih stoje vrlo različite namjere. De Gaulle je govorio o Europi od Atlantika do Urala u vrijeme kada je kontinent bio podijeljen željeznom zavjesom. Njegova ideja bila je Europa koja vlastitom snagom nadilazi podjele i ne ovisi ni o Washingtonu ni o Moskvi. U tom smislu njegova je ostavština danas zapravo najbliža onome što gradimo kroz europsku obrambenu suradnju: Europu sposobnu brinuti se za vlastitu sigurnost. Medvedevljev prijedlog iz 2008. bio je nešto drugo. Pod naslovom nedjeljive sigurnosti nudio je pravno obvezujući ugovor koji bi Rusiji u praksi dao pravo veta na odluke drugih država o savezima. Svega nekoliko tjedana nakon što ga je predstavio u Berlinu, Rusija je ušla u rat s Gruzijom. Prostor od Vancouvera do Vladivostoka, uostalom, već postoji kao zajednički okvir: to je OESS, organizacija koja okuplja sve države tog prostora i počiva na pravilima koja je Moskva sama potpisala, a zatim ih sustavno kršila. Ne treba nam nova arhitektura, nego poštovanje one postojeće. Ne mislim da su takve vizije zauvijek osuđene ostati relikt povijesti. Rusija je i ostat će dio europskog kontinenta, i jednog dana Europa će morati pronaći način da s njom živi u miru. Zajednička sigurnost moguća je samo sa susjedom koji poštuje granice, a ne s onim koji ih mijenja tenkovima. Agresija na Ukrajinu nije samo odgodila takve ideje, nego je razotkrila koliko su ih u Moskvi shvaćali kao sredstvo, a ne kao cilj. Dok god se Rusija bude ponašala imperijalno, jedina realna europska sigurnosna arhitektura bit će ona koja Europu štiti od Rusije, a ne ona koja je s njom dijeli - zaključio je naš eurozastupnik.
Igre na sreću mogu izazvati ovisnost. 18+