Sada radi i pošteno ga plaćaju: 'U Njemačkoj sam našao sreću'

Posljednja četiri mjeseca živim i radim u Sulz am Neckaru, malom gradiću nedaleko od Stuttgarta i ne razmišljam o povratku u Hrvatsku, odlučan je Ivan Marinić (22).

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

00:28

Ovaj mladić iz Slavonskog Broda kod kuće nikako nije mogao dobiti posao primalje i raditi u struci. Konobario je i preživljavao, ali to nije bilo to. Njegova je životna želja bila biti “babac”, ali mu to u Hrvatskoj nije polazilo za rukom.

U Njemačkoj trenutačno radi kao pomoćnik medicinske sestre u staračkom domu, ali od primaljstva, kaže, neće odustati.

- Brinem o starijim i nemoćnim osobama, pomažem im u hranjenju, kupanju, hodanju... Sretan sam i zadovoljan - iskreno će Ivan.

Kolege i pacijenti o kojima brine odmah su ga prihvatili, a naučio ih je i nekoliko hrvatskih riječi.

- Čekam da njemački sustav prizna moju diplomu, a čim se to dogodi, tražit ću posao u struci jer je to moja životna želja - kaže Ivan.

Kao primalja je u Hrvatskoj imao prilike raditi tek u varaždinskoj bolnici gdje je na odjelu ginekologije odrađivao pripravnički staž.

Kad je staž istekao, pojavili su se problemi jer nije mogao dobiti licenciju za samostalan rad, i to samo zato što se ona izdaje u ženskom rodu, a on je muškarac.

Zahvaljujući 24sata nepravda je ispravljena pa je Hrvatska komora primalja naposljetku Ivanu izdala odobrenje, no posla u Hrvatskoj, unatoč tome, za njega nije bilo. Ustanova u kojoj trenutačno radi, kaže, zapošljava mnoštvo ljudi iz Hrvatske, Srbije i BiH. Kolege mu pomažu oko posla, ali i pri sporazumijevanju. Poslodavac mu plaća tečaj njemačkog pa se nada da će i tu prepreku uskoro svladati.

- Živim u stanu koji mi je iznajmio poslodavac i mjesečna najamnina mi je 250 eura. S primanjima koje imam to si mogu priuštiti. Više ne gledam hoću li moći izgurati mjesec i što mogu kupiti, a što ne - rekao je Ivan kojemu, unatoč svemu, nedostaje obitelj koju je ostavio u Slavonskom Brodu.

- Doma me čekaju mama, baka i sestre s kojima se svakog dana čujem. Bilo im je teško kad sam odlazio, ali znale su da će mi ovdje biti bolje. Sad jedva čekaju moj godišnji odmor, a planiram ih posjetiti već u veljači - kaže nam Ivan. Dodaje kako je njegova odluka o odlasku bila ispravna i nije mu žao, a vesele ga i uvjeti u kojima radi.

- Sve je savršeno organizirano, točno se zna tko što radi i kad. Da odradim i minutu prekovremenih sati poslodavac će mi to uredno platiti - pojašnjava Ivan.

U Sulz am Neckaru žive mu i rođaci, pa kad se poželi obiteljskog okruženja, otiđe k njima. Prijatelji iz Slavonskog Broda odgovarali su ga od odlaska iz Hrvatske. Nije ih poslušao, a sad je siguran da u tome nije pogriješio.

- U trenucima kad sam planirao otići u Irsku, bio sam siguran da ću se vratiti kući pruži li mi se prilika za zapošljavanjem. Sad više ne mislim tako. Ovdje mogu puno toga naučiti, napredovati i normalno živjeti. A ispunjenje nakon što pošteno odradiš posao i za to budeš pošteno plaćen nešto je što se u Hrvatskoj ne događa često - dodao je Ivan.

Najbolji osjećaj koji je u karijeri iskusio bio je kad je dijete, nakon porođaja, primio u naručje.

- To je moj poziv, s time se rađaš i to je ono što želim raditi. Ako ne u Hrvatskoj, onda negdje drugdje - zaključuje Ivan.