Šansa za novi početak: Saidu je povratak obitelji najbolji lijek

Za njega je najbolje da ide kući i živi u obiteljskom okruženju. Sjajno je da je njegova obitelj napokon pronađena i da je on ima. Sad su ovo nove okolnosti i za njega je to najbolje rješenje, pojašnjava nam ravnateljica rapske bolnice Vesna Šendula Jengić koja o Perici, kako su ga nadimkom prozvali, skrbi punih 36 godina.

Ravnateljica bolnice Šendula Jengić iscrpno obrazlaže zašto je za njihova Pericu najbolje da ide svojoj obitelji.

Okupljanje je najbolji lijek

- Bez obzira na dugogodišnje odsustvo i institucionalizaciju bilo koje vrste, povratak obiteljskom domu i ponovno okupljanje je najbolji lijek za patnje zbog odvojenosti, jer sve, pa i najbolje institucije i domovi, samo je surogat obitelji. Ako su se tijekom vremena odvojenosti navike i promijenile ili usvojile neke nove, s puno ljubavi i samo malo strpljenja sve se s lakoćom može prebroditi. Bolnica nije i ne može biti dom jer dom je tamo gdje je obitelj. Obitelj su naši korijeni, mjesto gdje je bezuvjetna ljubav, gdje nas vežu uspomene iz djetinjstva, pa čak i kad nisu lijepe. Obitelj je tamo gdje se čovjek rodi i progovori, gdje raste i upoznaje svijet oko sebe. Naš um i srce pamti sve to kroz generacije te kad izgubimo obitelj, ona živi u sjećanjima kroz miris toplog kruha, obiteljske navike, druženja... Dakle, uvijek se vraćamo korijenima. Danas ljudi sve češće žive sami, ali su sve više usamljeni. Čovjek nije stvoren da bude sam, nego u zajednici - iscrpna je ravnateljica Vesna Šendula Jengić.

Samo dan nakon što im je policija potvrdila da je nepoznati čovjek iz rapske bolnice zapravo njihov davno nestali brat Said Kešić (51) iz okolice Prijedora u susjednoj Bosni i Hercegovini, obitelj nakon prvotne nevjerice po potvrdi identiteta slaže dojmove pripremajući se za prvi susret.

Na prvu vijest da joj je brat pronađen i po njezinim DNK uzorcima, sestra Halida, koja živi u Norveškoj, gotovo se onesvijestila.

- Kad sam čula da je to moj brat, od silnog veselja mi je skočio tlak i umalo sam završila u bolnici. Prvo sam se zapitala je li to moguće, a druga misao je sjećanje na pokojnu majku Šuhru koja je umrla s nedoživljenom željom da ga još jednom vidi živog. Prekrasno se osjećam. Drago mi je da ste vašim pisanjem uspjeli pomoći da nakon 36 godina pronađemo izgubljenog brata. Gotovo je za ne povjerovati da je sve te godine bio u bolnici i relativno blizu – priča nam Halida Jakupović, sestra do jučer bezimenog Perice iz rapske bolnice.

Obitelj nadasve nesretnog čovjeka koji 36 godina nije koraknuo izvan parka rapske bolnice davno je izgubila nadu da će ga živog pronaći. Nakon smrti roditelja tijekom jedne ostavinske rasprave u sudskom postupku su ga čak proglasili mrtvim.

Davno su izgubili nadu

- Sve to pomalo dolazi na svoje. Nakon prvotne nevjerice tek sad postajem svjestan da smo konačno uz vašu pomoć uspjeli nakon toliko godina pronaći nestalog mi brata. To nije bilo za vjerovati jer smo svi u obitelji već davno izgubili svaku nadu da je on uopće živ te da ćemo ga ikad više i pronaći. Ovo je nevjerojatno. Moje zadovoljstvo je nemjerljivo, pa noću jedva i spavam. Sretan sam. Jednostavno, sretan - progovara Nisvet Kešić, brat davno izgubljenog mu brata Saida, koji je sve vrijeme bio kao netko nepoznat u rapskoj bolnici.

Zanimljivo je da je Nisvet godinama ranije radio na Rabu te svakodnevno prolazio pored rapske bolnice i ne sluteći da mu je izgubljeni brat u tim trenucima bio tek nekoliko desetaka metara dalje od njega.

Nevjerojatna priča o bezimenom Perici iz rapske bolnice dirnula je mnoge te upozorila na surovost i bešćutnost doslovce “impotentne” državne birokracije.

Priča je u samo 36 dana od objave u 24sata rezultirala utvrđivanjem identiteta bezimenog čovjeka, za što je pak državnoj administraciji bivše i sadašnje države bilo nedostatno čak punih 36 godina.

U rapskoj bolnici se polako pripremaju na rastanak s njihovim Pericom o kojemu su jedini brinuli nevjerojatnih 36 godina iznoseći kako smo u mjesec dana svi zajedno napravili sjajan posao. Mole obitelj da mu zadrži ime Perica, barem kao nadimak.

Ni jedan čovjek ne smije biti suvišan

“Ovim putem želimo izvijestiti javnost da je uz pomoć medija, čitatelja i gledatelja potvrđen identitet čovjeka koji je davne 1980. godine kao bolestan mladić primljen u našu bolnicu bez osobnih dokumenata i sposobnosti da dade podatke o sebi. Svi pokušaji utvrđivanja identiteta, bezbroj dopisa i obavijesti svim relevantnim institucijama, kontakti sa službama i potencijalni tragovi tijekom godina, nažalost, vraćali su nas na početak traženja. Danas u ime našeg Perice molimo da mu obitelj zadrži to ime barem kao nadimak, zahvaljujemo medijima, osobito novinaru Hajrudinu Merdanoviću iz dnevnika 24sata, koji je svojom upornošću i profesionalnošću senzibilizirao stručnu i širu javnost te postavio okvire nove potrage. U samo mjesec dana napravili ste sjajan posao. Hvala u ime nas zaposlenih koji smo Perici bili drugi dom i s kojim ćemo se uskoro oprostiti.
Zahvaljujemo i nadležnim resornim institucijama što su se i na administrativnoj razini našli ključni izvršitelji dodatnih analiza i pretraga kako bi se konačni identitet potvrdio. Jedna tužna životna priča dobila je svoj sretan kraj. Učinili ste svi zajedno priču jednog malog čovjeka velikom, ali i vjerodostojnim naš stav da ni jedan čovjek na ovom svijetu nije i ne smije biti suvišan”, stoji u dopisu Psihijatrijske bolnice Rab.

Liječnici će Pericu, tj. Saida postupno pripremiti na susret s obitelji...

Obitelj Kešić, tri sestre i dva brata koji žive u Zagrebu, Norveškoj i Švedskoj, već se priprema za prvi posjet rapskoj bolnici i s nestrpljenjem iščekuju prvi susret s davno izgubljenim bratom. Perica još ne zna da mu je pronađena njegova obitelj. Liječnici psihijatri koji ga prate već godinama učinit će to postupno početkom sljedećeg tjedna na za njega mu najprihvatljiviji način.