- Ovo je Branko. Vidi samo pet posto, tako da mu čuvam mlijeko za kavu - priča Mladen otvarajući tetrapak. - Hm, a ono mi je Sele - reče znakovito. Dementna je. Inkontinentna. Za nju mjesta u domovima nema
PRVI OSJEĆAJU RECESIJU
Sele je senilna, Brane slijep, a mlađi beskućnici ne mogu naći posao: Teško je, bojimo se zime
Među splitskim beskućnicima nema zaraženih, ali koronavirus im je itekako utjecao na živote. Ponajprije - financijski. Posla nema, a ljeto je bilo takvo da nisu uspjeli raditi ni sezonski kako bi sačuvali koju kunu za standardno tešku zimu.
Zbog epidemioloških mjera, otkazan je i njihov humanitarni buvljak "A di si ti?" udruge MoST koja vodi prihvatilište. Od prošle akcije u kuhinju su postavili pločice umjesto laminata, kupili mašine za pranje odjeće, bojlere i televizor, tako da su sada, priča nam Mladen Božanić, dežurni djelatnik "Centra za beskućnike", sasvim lijepo opremljeni. Donacija ima, ali neće im smetati dobiju li štogod maski, dezinficijensa, rukavica, vizira i higijenskih potrepština.
Na ulazna vrata postavili su podlogu na kojoj se čiste džonovi, tu je i uređaj za raskuživanje ruku, a Mladen svakom od stanara prislanja toplomjer-pištolj na čelo. Dnevni boravak je prazan, tek tu i tamo netko od korisnika prođe do trpezarije po hranu, uzeti ono što je ostalo viška u pučkoj kuhinji. Bez obzira na to što u zajedničkim prostorijama nema nikoga, a zadržavanje nije dozvoljeno, kad tuda prolaze obavezni su nositi maske. Mladen nam pokazuje kauč i stolice govoreći kako sada izgleda pomalo otužno jer inače bude krcato korisnika koji igraju društvene igre, gledaju TV, kartaju ili koriste računala.
Srećemo tada Marka Paradina, obožavatelja Rolling Stonesa. Čuje što pričamo pa se nadovezuje: "Ma ovako je najbolje, niko ništa ne gleda na televiziji pa onda nema ni svađa". Marko je u prihvatilištu tek godinu i par mjeseci:
- Ljudi su dobri, sve je u redu, samo nam je korona pomrsila račune. Neko vrijeme smo bili u karanteni. Uvjet je bio tko od beskućnika želi ići vanka - može, ali ne smije se vratiti bez samoizolacije - usput će Paradina koji se korone, kaže, ne boji. Pitamo kakva je situacija s poslovima.
- Sad nisan zaposlen, a nisan odavno ni vidio da netko od nas radi, da kopa ili je na gradnji kuća. Prije korone bilo je pravilo da onaj tko hoće raditi može nać posao - uvjerava Paradina.
Dok nije završio u prihvatilištu putovao je svijetom. Kaže da jedino na sjevernom i južnom polu nije bio. U Split se vratio kad mu je otac preminuo. Stjecajem okolnosti nasljeđe nije išlo njemu.
- Dok san ima novaca plaćao sam stan, kad je nestalo novaca, došao sam ovdje. I od tad sam tu. Čudni su životni putevi. Dok mi nije zatrebalo, nisam ni znao da ovo mjesto postoji - dodaje Paradina inače Splićanin.
Njegov sustanar, Robert Marić (41), u prihvatilište je stigao, kako kaže, zbog obiteljskih problema. Živio je u Karlovcu, Dubrovniku i Rijeci. Poslodavci su ga posvuda znali prevariti za novce:
- Sa zdravstvenog aspekta, korona ne utječe još na nas, ali što se tiče posla jest. Teško ga je naći. Zbog Covida-19 poslodavci više neće da prime svakoga, ako nas prvi put u životu vide, teško da će nam vjerovati i pustiti nas u kuću jer, naravno, ne znaju jesmo li zaraženi, šta imamo. Neće nam valjda plaćati testove... - svjestan je Robert koji je inače najviše radio građevinske poslove. Zimi ih, dodaje, ionako bude manje.
Ni on ne strahuje od zaraze u prihvatilištu budući da se pridržavaju mjera i izbjegavaju prenapučena mjesta.
Odlazimo sada s Mladenom u kontrolnu sobu dežurnog djelatnika. Ondje je poveći ekran. Prikazuje snimke kamera prihvatilišta. Iz hodnika, iz predsoblja, iz dnevnog boravka, ispred ulaza. Dežurni ih budno motri.
Mladen kaže da su korisnici jako suradljivi i disciplinirani, drže se kućnih pravila, nema tuče, svađa, droge i alkohola.
- Znaju da im je ovo zadnja stanica tako da su stvarno mirni. U ožujku smo imali karantenu od 48 dana. Tko je želio u njoj biti nije smio izlaziti. Tad je nekoliko mlađih napustilo prihvatilište. Po isteku karantene mogli su se vratiti uz uvjet da prođu samoizolaciju ili test. Sto ljudi, sto ćudi. Nije to svatko mogao ni izdržati. Jednom tjedno organizirala se nabava kad bi netko išao predići lijekove i cigarete. Strahovao sam da će ljudi pucati po šavovima, ali ispalo je sasvim dobro. Spremni smo na sve scenarije - priča Mladen gledajući u ekran.
Vidi da se hodnikom sporo kreće stariji čovjek.
- Ovo je Branko - upoznaje nas preko ekrana - On će sada doći. Vidi samo pet posto, tako da mu čuvam mlijeko za kavu - priča Mladen otvarajući tetrapak. Uto se zaista pojavi čovjek s naočalama držeći šalicu s kavom. Mladen mu ulije, Branko se zahvali klimajući glavom i ode. Dobar dio stanovnika prihvatilišta ne može raditi. To su umirovljenici, kronični bolesnici, slabo pokretni. Dok promatramo Branka kako se vraća u sobu, na ekranu gledamo i dnevni boravak. Mlađi korisnik ulazi u praznu prostoriju i stavlja masku.
- Eto vidite - zadovoljno će Mladen - uspjeli smo ih naviknuti da se maske i stavljaju i kad nikoga nema. Stvarno smo više nego oprezni - zaključi dežurni djelatnik pa se zagleda u kut jednog od kadrova.
- Hm, ono mi je Sele - reče znakovito. Uto se kraj nas pojavi iznenađujuće brzo pokretna pogrbljena starica. Mladen je zaustavi na izlaznim vratima. Čujemo kako joj umilnim glasom objašnjava da je sada jako kasno i da bi trebala ići na spavanje. Sele se poslušno okreće i vraća ka svojoj sobi.
- Dementna je. Zaboravi se. Izađe vanka, a onda... Uf. Ali dobro, šta je tu je. Nadamo se oporavku gospodarstva da se radno sposobni mogu vratiti normalnom životu, a ove starije pokušavamo pripremiti za smještaj u dom, ali to se sada jako teško može naći. Čeka se i po sedam godina. Evo, Sele je već inkontinentna i treba joj medicinska pomoć, 24 sata u danu - zabrinuto će Mladen. Ovi mlađi sustanari do jučer su bili lako zapošljiva skupina, pa bi brže i odlazili iz prihvatilišta ostavljajući tako mjestima ovima poput Sele i Branka, ali uskoro bi moglo postati nemoguće primiti onoliko beskućnika koliko ih bude tražilo smještaj.
- Pogotovo je tužno vidjet mladog, radno sposobnog čovika u prihvatu. Sada nema teoretske šanse da se maknemo s mrtve točke. Nadamo se da će sve ovo što prije proći - dodaje Mladen. Nagledao se situacija kad bi poslodavci iskorištavali beskućnike tako da bi im oni radili, a ovi ih na kraju ne bi isplatili.
- Događa se da po dva, tri dana neprekidno rade pa ih gazda ne plati, bude tu svega. Da ne govorimo kako sama njihova životna situacija nosi i određene psihičke probleme, a ova korona svima nama je poljuljala psihu - za kraj će Mladen.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
