News

Komentari 21

Selo bez djece, dućana, vode: 'Teško je u samoći. Ni Božić nije sreća. Sutra bih otišao da mogu'

Selo bez djece, dućana, vode: 'Teško je u samoći. Ni Božić nije sreća. Sutra bih otišao da mogu'

Čak 80 posto mještana Kosinja starije je od 70 godina. Nekad je mjesto vrvilo životom. Ono ljudi što ima, žive bez ikoga. Snalaze se kako mogu

Zabačeno selo Šušanj. Do njega vodi nepregledna uska cestica, a na kraju te cestice tek dvoje stanovnika. To su Marija Kovačević (74) i njezin najstariji brat Mile Delač (87).

Njih dvoje jedni su od mnogo starijih ljudi koji u Kosinjskoj dolini dane provode u samoći. Djece i mladih nema, a bez njih rijetko ima i veselja. Obiđe ih tek ponekad bližnja rodbina. U svojoj samoći i starosti snalaze se kako mogu. Marija i Mile krate vrijeme jedno drugom kako god znaju, ali priznaju da im nedostaju ljudi.

- Nekako je to tužno, pogotovo kada dođe zima i padne mrak. Prije su sve ove kuće bile pune. I staro i mlado, a sad smo ostali samo Mile i ja. Ne znam što bih da mi i njega nema – priznaje Marija, koja je mještanima Gornjega Kosinja poznatija pod nadimkom Torbica.

Kosinj se spominje i u legendi o dolasku Hrvata, ondje je pronađen i vrijedan nalaz iz rimskog doba, “Pisani kamen”. Frankopani su ondje osnovali prvu hrvatsku tiskaru, u kojoj je 1483. godine tiskana i prva hrvatska knjiga na hrvatskom jeziku i glagoljici... Sve ovo veže se za bajkovitu Kosinjsku dolinu, čije su blagodati još od antičkih vremena prepoznali njeni prvi stanovnici. Tko god malo dublje zaviri u povijesne knjige i stare arhive, lako će uvidjeti da je Kosinj mjesto bogate povijesti i tradicije koja seže i tisuće godina u prošlost.

No danas se ovo mjesto spominje tek kad je riječ o poplavama. Kosinjska dolina godinama je već slabo naseljena, gospodarski nerazvijena i prometno izolirana. Nekad su u njenim selima i zaseocima bile po tisuće stanovnika, stotine obitelji, djece... Danas, sablasna pustoš. Neki podaci govore da se od sredine prošlog stoljeća broj stanovnika Kosinja smanjio za čak sedam puta.

Gornji Kosinj danas se može “pohvaliti” populacijom od nekoliko desetaka stanovnika, a u okolnim zaseocima, poput Lopara, Šušnja, Drage, Podjelara, Krša, živi tek nekoliko starih Kosinjana.

Većina njih živi usamljeno, na osami do koje vodi tek utabani poljski put, gdje se ne čuje ništa osim vlastite jeke i zova divljih životinja iz obližnjih šuma.

Nemaju ni trgovinu, ambulantu, javni prijevoz. Čak niti vodovod. Mnogi ljudi ovise o bunarima, pa i Marija s početka naše priče.

Svaki dan vodu za kuhanje donosi iz bunara koji je udaljen stotinjak metara od njene kuće. Zbog velikog napora počeo ju je hvatati jak bol u leđima, pa joj je kućanske poslove sad teže obavljati, ali nada se da će se brzo oporaviti.

- Ničeg me nije strah, iako nema nikoga. Svaki dan molim za sebe i svoje. Krunica mi je stalno u rukama. Kad se molite, nema straha - kaže Marija.

Prisjeća se muža. Upoznala ga je dok su zajedno radili, on kao kuhar, a ona kao konobarica. Vjenčala se kad je imala 19 godina, a onda su se zajedno preselili u Istru.

- U Istri nam je bilo prekrasno, a onda je otišao raditi u Zadar i mi smo trebale doći za njim, ali su mi samo jedan dan javili da je umro od srčanog udara. Imala sam samo 30 godina, odmah sam se vratila ovamo u selo jer mi je tu bila mama, koja mi je puno pomagala oko djece – ispričala je sjetnim glasom Marija dok je drhtavim rukama podigla fotografiju s vjenčanja, koju još čuva.

Ima tri kćeri, kaže nam, koje su se odavno zbog posla i ljubavi odselile u veće gradove, ali svaki tjedan je obilaze. Donesu joj vodu za piće, drva za ogrjev i nešto hrane. Pospreme joj kuću, a zetovi očiste snijeg ako padne.

Brat joj je najčešći gost

- Moja djeca su moje blago. Zahvalna sam im svaki dan na svemu što čine. O meni se brinu najbolje što mogu – kaže Marija dok pokazuje slike svojih kćeri i unuka koje drži na regalu. Brat Mile najčešći joj je gost. Iako mu djeca također često dolaze i donose razna jela, on najviše voli Marijinu kuhinju.

- Marija i ja zajedno ručamo i večeramo. Najčešće je to krumpir i tijesto jer ona ne može jesti krutu hranu. Za večeru volimo Čokolino, a onda se povuče svako u svoju kuću. Navečer upalim televizor, bez njega ne znam što bih. Tišina je jeziva – rekao je Mile, koji redovito vozi bicikl iako je jedan od najstarijih stanovnika Kosinjske doline.

U ljetnim danima život je ovdje ipak malo lakši. Dan dulje traje, a i ne moraju stalno nositi drva za ogrjev. Također im u posjet dođe brat koji živi u Austriji, pa zajedno rade džem od šljiva. Brat i sestra jako se raduju Božiću zato što im u posjet dolaze djeca i unuci, koji će im pomoći ukrašavati kuću i peći kolače. Tek tad život ih malo razdraga jer kuća bude puna.

A upravo je to ovdje vrlo čudnovato - puna kuća. Mnoge kuće u Kosinjskoj dolini su prazne, automobila nema... Čak 80 posto stanovništva ovdje je starije od 70 godina.

Marjan Marček (64) “mladić” je među Kosinjanima. Živi u zaseoku Podjelare. Na malenom proplanku stoji nekoliko kuća. Svaka je stotinama metara udaljena od druge. Susjede Marjan ima, ali češće vidi lisice, srne i medvjede...

’Sutra bih otišao’

- Rođen sam tu u staroj kući. Živio sam u Zagrebu neko vrijeme, nije bilo posla, pa sam morao otići trbuhom za kruhom. Ali sam se prije pet godina morao vratiti jer nisam imao kamo. Bolje da nisam. Vraški je živjeti ovdje, nema žive duše - priča Marjan.

- Da mogu, sutra bih otišao - jasan je Marjan, kojem u obiteljskoj kući društvo prave jedino dvije mačke, a ponekad i nepozvani divlji gosti. Kako živi nadomak guste šume, često ga znaju posjetiti srne, lisice, vukovi, ali i medvjedi.

- Ovdje je jesenas bilo ‘Bože oslobodi’... Pored kuće mi je rodila kruška, pa su se okupljale razne životinje, često je znala doći i medvjedica s mladima.

U njegovu susjedstvu tek je nekoliko praznih i napuštenih kuća u kojima već godinama nitko ne živi.

- Kako se nećeš osjećati usamljeno kad si sam?! Imam braću u Zagrebu, ali mi dođu dva-tri puta godišnje. Ja ne idem nikamo, čak ni u crkvu. Ako mi nešto treba, zamolim nekog, platim, pa mi odu u trgovinu ili po lijekove. Sad je još i ova korona. Pa tko će mi pomoći, donijeti mi čaj ako se razbolim, ako mi nešto bude - pita se Marjan pa dodaje da mu je trebalo vremena za privikavanje na samački život.

- Sad sam kuham, perem, ma sve što treba. A kuham što imam, ako ima mesa, onda meso, ako ima graha, onda grah. Nekad napravim i kolač, ispečem si biskvit, ili palačinke... Sve sam naučio sam jer su me okolnosti na neki način prisilile na to - kaže Marjan.

Zime su mu najteže, kad su dani kratki, a noći duge. Ljeti se i da nekako preživjeti, ode do šume, posiječe drva, radi oko kuće... Prođe vrijeme. No zimi, pogotovo kad padne snijeg, ne može nikamo, pa si dane krati gledajući televiziju ili rješavajući križaljku. Božić će, kako kaže, dočekati sam.

- Nemam više ni zadovoljstva u tome. Lani nisam kitio bor, jedne godine jesam tamo kod ptičica vani okitio mali bor, ali ne znam hoću li ove. To je nekad bilo, sad se samo pomolim Bogu i to je to - kaže.

’Ovdje mi je predivno’

U Podjelarama živi i Josip Klobučar (84), jedan od najstarijih mještana. Tu se rodio i tu je proveo cijeli život, a iz svog doma otići će, kaže, kad bude morao. Posljednje tri godine nakon smrti supruge Mandice živi potpuno sam, ni on nema susjeda u blizini s kojima bi mogao popiti kavu s vremena na vrijeme. Nasreću, njegovo sedmero djece brine se da mu ničeg ne zafali.

- Imao sam tu susjeda Niku, on je stariji od mene tri godine, ali preselio se kod kćeri u Gospić jer je bolestan. Drugi susjed je dolje, kilometar daleko. Ali dođu mi djeca svaki tjedan. Donesu što mi treba, počiste po kući, pomažu koliko mogu - kaže Josip.

Nije ni on više u najboljim godinama, zbog kukova jedva može hodati, a uz to je i srčani bolesnik. No njegov vedri duh još ga gura naprijed.

- Zasad se ne dam. Odšetam nekamo pa me uhvati bol i onda se ne mogu pomaknuti, a oko mene nikoga, pa se ne usudim otići dalje od dvorišta, to mi je limit, da se mogu vratiti u kuću - kaže nam u šali.

Zahvalan je što još može izaći na svoju terasu, odakle se prostire predivan pogled na Kosinjsku dolinu, dane provodi radeći po kući ono što može, donese vode iz bunara, drva, spremi si hranu, gleda televizor...

- A tko me pita je li mi je dosadno? Sretan sam što još mogu biti kod kuće, meni je ovdje predivno, tu sam se rodio, moj otac sagradio je ovu kuću i otići ću kad budem morao, svjestan sam da ništa nije vječno - priznaje.

Najčitaniji članci