'Sestru ubili, a tata je nestao. S njima sam tada nestala i ja...'

Ovo nije samo priča o mojoj obitelji, ovo je priča o mnogim vukovarskim obiteljima koje su na sličan način nastradale. Osobito je ovo priča o onima koji još tragaju za kostima svojih voljenih. One moraju biti ispričane zbog svih onih kojih više nema, ali i zbog naših mladih koji moraju znati kako je stvorena ova njihova domovina u kojih bezbrižno žive. Nemojmo mrziti, ali nemojmo ni zaboraviti, odlučnim nam glasom govori Anka Soldo Rojnica (50). Ova Vukovarka u ratu je izgubila 20-godišnju sestru Ivanku i oca Vinka Soldu, za kojim i danas traga, a i sama je ranjena.

POGLEDAJTE VIDEO:

- Moja obitelj se doselila trbuhom za kruhom u Borovo naselje 1967. godine iz okolice Širokog Brijega. Otac Vinko radio je kao građevinac u Građevinaru. Mama Anđa je bila domaćica te se brinula o mlađoj sestri Ivanki, starijoj Zdravki i meni. Ivanka i ja završile smo ekonomiju, a Zdravka pravo. Naš život preko noći se promijenio nakon ubojstva hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu. Netko je trčao ulicom i vikao: ‘Ubiše policajce, idemo ih spašavati’. Spontano smo se organizirali te otišli na Trpinjsku cestu i zaustavili tenkove koji su iz Osijeka išli prema Borovu Selu. Stali smo ispred njih i svojim ih tijelima držali u okruženju sat vremena. No Blago Zadro je tražio da se povučemo jer su u Borovu Selu u tim trenucima ubijani naši policajci. Ubili su ih 12, a 22 ranili. Svi smo mi bili svjesni da će se nešto dogoditi, da se događa nešto što nije dobro, ali nitko od nas nije mislio da će to biti takvih razmjera, da netko s kime provodiš život može pucati na tebe - prisjetila se Anka dana kad je počeo rat u Vukovaru.

Najstarija od sestara, Zdravka, bila je u sedmome mjesecu trudnoće te ju je suprug natjerao da napusti Vukovar i preseli se k njemu u Njemačku, gdje je radio. Vinko i Anđa tjerali su druge dvije kćeri da također odu iz grada na sigurno, no one se nisu dale. Odlučile su ostati.

- Tata je odmah na početku počeo odlaziti na straže i priključio se obrani. Sestru i mene mobilizirao je sam Blago Zadro, i to kad je vidio da smo ostale i da smo mi punkt koji hrani naše branitelje na položajima. Nije bilo oružja pa nismo ni došle u poziciju da nosimo pušku, ali imale smo drugi način na koji smo branile svoj dom. Majka, sestra i ja smo, naime, svakodnevno pripremali obroke za naše vojnike. Mama je bila jedna od deset kuharica koja se u Borovo Commerceu brinula za civile, branitelje i ranjenike - govori nam Anka.

Postojalo je određeno vrijeme kad su branitelji s položaja dolazili u njihovu kuću na doručak, ručak ili večeru. Tu su bili Ivanka i Anka te njihovi roditelji. Vinka su svi hrabri branitelji gledali kao oca, posebice oni koji su došli braniti Vukovar iz raznih krajeva Hrvatske. U obitelji Soldo na neki su način pronašli utjehu. Puno su im značili topla riječ, ponuđeni krevet u kući, topli obrok i vruća kava.

- Tog 4. listopada 1991. bio je apsolutni mir, nije se pucalo, ništa se nije zbivalo. Dobro se sjećam da je bilo 10 sati i bila sam iza kuće. U kući je bilo dvadesetak branitelja i poslužili smo im doručak. Došla sam na verandu poslužiti dvojicu gardista koji su tek došli, a sestra Ivanka je krenula prema dvorištu. U tom trenutku na našu su kuću pale tri granate. Jedna točno ispred kuće, jedna na krov, a druga u dvorište. Sestra je dobila geler u glavu, a nas troje na verandi smo ranjeni u razne dijelove tijela. Jedan gardist je ranjen u trbuh i doslovce je utrobu držao rukama, drugi je ranjen na više mjesta po tijelu, a ja na 13 mjesta.

Obje ruke, obje noge. Osjećala sam se kao da sam doživjela strujni udar, tijelo se grčilo. Čula sam mamu iz kuće kako panično viče: ‘Djeco moja!’. Trudila sam se utješiti je, govorila joj da se ne brine. Ljudi nisu ni znali da sam ranjena. Tek kad smo automobilom krenuli prema bolnici u koju smo vozili sestru Ivanku, ujak je shvatio da i ja krvarim na sve strane. Tata je išao s nama, jako je vrištao i plakao držeći sestru u naručju. Govorili su mu da je sestra dobro, da je samo u nesvijesti. Sve su nas zaprimili u bolnicu. I danas pamtim trenutak kad je medicinska sestra ušla i rekla da je ona mlada djevojka koja je došla mrtva. Počela sam vrištati, slomila sam se. Pokušali su me smiriti uvjeravanjem kako to nije moja sestra nego neka druga djevojka - sve brže govori Anka, dok joj se oči pune suzama.

Iz bolnice je s ranjenicima humanitarnim konvojem trebala izaći 19. listopada, ali s još jednim ranjenikom u njega nije stala. Dospjela je u Borovo Commerce, gdje ju je dočekala majka. Neprijatelj je 17. studenog zauzeo njihovu ulicu.

- Moj otac je tad s ostalim braniteljima došao u Borovo Commerce. Povlačili su se jer više nisu imali municije. Sve do tada on je bio na položaju. Tih dana branila se ulica po ulica. Iz Slavonske su se povukli u Ličku, iz Ličke u Kozaračku, i tako su došli do Commercea.

Tamo je tad bilo 200-tinjak ranjenika te oko 700 ljudi, civila, žena i djece, staraca i branitelja. Oko 9 sati počela je strašna topnička paljba koju smo i mi u tom atomskom skloništu osjetili. Bilo je grozno biti unutra. Kroz ventilaciju su ubacili suzavac. Nastala je panika. Navlažili smo neke krpe, stavljali na oči, nosili ranjenike, djeca su plakala. Nakon sat vremena počeli su pregovori s njima, vodio ih je branitelj Damir Jašarević. Cilj im je bio urušiti Commerce pa smo se pokušali izvući. Vojska je tražila da žene i djeca idu u jednu kolonu, muškarci u drugu, a ranjenici posebno. Iako sam ostala s njima, otišla sam od njih te stala sa ženama i mamom - priča nam Anka.

Ni danas joj, kaže, nije jasno zašto je to napravila. Uvjerena je da ju je Bog spasio jer je 48 ljudi, uglavnom ranjenika, iz Commercea jednostavno nestalo. S mamom i ostalim ženama završila je u sportskoj dvorani u Borovu Selu. I ona je završila na ispitivanju.

- Tad nismo znali da je i tata doveden u Borovo Selo. U Commerceu su nas razdvojili. On je bio u koloni s muškarcima. Drugi dan našeg boravka u borovskoj dvorani tata je došao k nama pod pratnjom JNA. Valjda je nekome rekao da su mu u dvorani majka, žena i kći pa su ga pustili da dođe i donese bakinu torbu koja je bila kod njega. Tad mi je uspio reći samo da je u nekom podrumu koji ima jako puno vode. To je sve što sam s njim uspjela progovoriti. Nakon toga su ga odveli. Od tada smo na tisuću strana pokušavali saznati gdje je, pitali po logorima, ali nitko, baš nitko ga nije vidio. Uvjerena sam da je taj podrum u Borovu Selu njegovo zadnje odredište - tihim glasom kaže Anka te dodaje kako je njezin otac bio omiljen i imao jako puno kolega iz Borova Sela koji su s njim radili.

- Zar je moguće da njima nikad savjest nije proradila? Morali su ga vidjeti, znati, sigurno su bili tamo i vidjeli što se događa s njihovim prijateljem koji je uvijek prema njima bio dobar. Trudim se ne misliti što su mu sve radili, kako je završio. Sve to gušim u sebi, bojim se što će se dogoditi kad se jednom raspukne sve to što je unutar nas koji tražimo naše najmilije već 27 godina i živimo s time iz dana u dan - nastavlja Anka. Obitelj Soldo je shvatila da se Vinko neće pojaviti nakon što su se posljednji zatočenici počeli vraćati iz logora.

- Obilazili smo ljude, pitali za njega, ali nitko o njemu nije znao ništa. Nema ga. Živog čovjeka nema - glasom punim nevjerice govori Anka kao da si pokušava nametnuti tu činjenicu. S majkom, bakom i ostalim Vukovarkama došla je u Zagreb.

- Tek kad su me uveli u neku prostoriju da mi daju nešto toplo za obući, shvatila sam da više nemam ništa i da je moj život nestao. Ne znam gdje mi je otac, a sestru su ubili. Spoznaja da sam nigdje bila je strašna - kaže Anka koja danas živi u Zagrebu. Isprva su bile u hotelu Panorama.

- Mami je bilo teško prihvatiti da odjednom živi na 19. katu zgrade u Zagrebu, da joj je jedna kći mrtva, da drugu mora hraniti jer je ranjena, da joj nema muža. Mama danas ima Parkinsonovu bolest. Dobila ju je od silne tuge. Zagreb je postao moj dom. Tu sam se udala, rodila sina, umirovila. Mama je obnovila obiteljsku kuću. Vuče nas povratak u Vukovar, ali to više i nije naš grad, naša ulica, moja kuća nije više ista. Tu više ne žive isti ljudi. Nema ih.

Ili su poginuli ili su nestali. Svaka stopa u tom gradu i mojoj ulici natopljena je krvlju. Zbog toga je teško doći - zaključila je Anka.

Njezin sin (21) zna sve o nestalom djedu, teti koju nije nikad upoznao i o žrtvi koju je Vukovar dao kako bi slobodno živio u svojoj domovini.

Trudi se ne misliti što su sve radili njezinu ocu i kako je završio

Uvjerena sam da je taj podrum u Borovu Selu posljednje odredište mojeg oca. Zar je moguće da njima nikad savjest nije proradila? Netko ga je morao vidjeti, znati, sigurno su bili tamo i vidjeli što se događa s njihovim prijateljem koji je uvijek prema njima bio dobar. Trudim se ne misliti što su mu sve radili, kako je završio. Sve to gušim u sebi, bojim se što će se dogoditi kad se jednom raspukne sve što je unutar nas koji tražimo naše najmilije već 27 godina te živimo s time iz dana u dan, pita se Anka.