Šilom im tražili đavolje pečate, u genitalije gurali oštre stvari...

Hrvatski se mediji često skandaliziraju nad intenzitetom progona - društveno-moralnog, medijskog, a onda konačno i sudskog - u određenom trenutku nepopularnih društvenih i političkih grupacija. 

Svakih nekoliko godina se u Lijepoj Našoj određena skupina bivših ili sadašnjih elita proglasi - krivom za sve, od lošeg mjesta na indeksu korupcije pa do katastrofalnih posljedica suša i poplava. Progon vještica je hrvatska tradicija koja nije nastala u dvijetisućitima niti u devedesetima. Hrvatska je, zapravo, posljednja zemlja na europskom tlu u kojoj su vještice progonjene, mučene i ubijane na najsurovije načine.

Vještica mučena pod optužbom da se pretvarala u dosadnu muhu 

Iz povijesne dokumentacije jasno je da su “istražitelji vještica” žene mrzili, mučili, uništavali u čudnovatim mašinama, uzimali im goleme količine novca kako bi ih pustili iz tamnica - a u svemu tome nije bilo previše magije, čak ni koliko u “Igri prijestolja” ili Harryju Potteru. Najpoznatija zagrebačka vještica, Magda Herucina Logomer, u 18. stoljeću je teško mučena pod optužbom da se - pretvarala u muhu kako bi živcirala susjedu. Nikakve vatrene kugle, demoni, čak ni dobro staro jahanje na metli. Arsenal i metode mučitelja žena optuženih za vještičarstvo nisu bili proizvoljni ni slučajni. Metode poniženja, torture i konačnog usmrćivanja optuženica detaljno su opisane u suludom, ali široko primjenjivanom kodeksu “Malleus Maleficarum”, na hrvatskom “Vještičji malj” ili, doslovno prevedeno, “Malj za zlotvore”.

Zlotvor je ovdje sinonim za crnog maga, a to je u vizuri inkvizitora bio svaki optuženi vještac ili vještica. Riječ je jednoj od prvih knjiga objavljenih Gutenbergovim izumom - tiskarskim strojem - 1486. godine, a cijeli tekst odiše ludilom, mizoginijom i nepatvorenim sadizmom.

“Vještičji malj”, znakovito, već je u prvom stoljeću primjene imao više od devedeset reizdanja. Zagrebačkim su vješticama tako, po uputama u knjizi, stiskani i mrvljeni prsti na rukama, razbijane cjevanice i listovi, rastezane su na mučilu koje im je prvo iščašilo, a onda lomilo sve zglobove. Nakon toga bi se prešlo na ubadanje kao metodu istraživanja: nesretnicama bi obrijali cijelo tijelo, a zatim bi šilom tražili đavolje pečate. Kako su u vradžbinama, jako važni i spolni organi, njima su mučitelji posvećivali osobitu pažnju pa bi u njih gurali oštre predmete, sve do potpunog sakaćenja i razdiranja. Na kraju slijedi smrt optužene - ako već ne bi podlegla ozljedama od razdiranja udova i organa, čekala bi je grozna smrt u vatri. 

Izmučeno bi tijelo na taj način zadobilo svojevrstan spas od daljnjih bolova i poniženja koja se mogu usporediti samo s paklenim mukama, koje su u ovom slučaju propisane zakonom. 

U čemu je tu specifičnost? U tome što je djelatnost isljeđivanja i mučenja vještica u Europi uglavnom vezana za 14., 15. i 16. stoljeće. Kod nas je ta pomama stigla kasnije, ali se zadržala - dulje. Posljednji dokumentirani slučaj slamanja vještice pod mukama - uz prisustvo zakona - događa se u ovim krajevima 50-ih godina 18. stoljeća, u trenutku dok se zapadna Europa uglavnom bavi znanošću, istraživanjem svijeta i počecima industrijske revolucije. 

Posljednja vještica mučena na području Zagreba zvala se Herucina Magda Logomer i procesuirana je 1758. godine. Te je iste godine Ruđer Bošković objavio svoju atomsku teoriju “Theoria philosophiae naturalis redacta ad unicam legem virium in nalura existentium”, a Carl Linnaeus zasnovao zoološku nomenklaturu. Znanost je napredovala nezaustavljivo, dok je Europa, unatoč sedmogodišnjem ratu, rasla na sve jačem prosvjetiteljstvu.

U Zagrebu nije, međutim, bilo tako. Svjetlost napretka još nije stigla do purgera, strastvenih lovaca na vještice. Trilogija o povijesti i praksi vještičarenja “Paganizam u teoriji i praksi”, koju je pretprošle godine tiskao Despot infinitus, kaže da je “vještičarstvo” sustav nazora, djelatnosti i običaja po kojima žive vještice.

Za razliku od općeg paganizma, vještice više vremena posvećuju proučavanju duhovnosti i filozofije, bave se travarstvom, iscjeljivanjem, magijom, divinacijom i malim obrtima. Vještičarstvo je veoma intiman i tajnovit vid duhovnosti, pa se uglavnom prakticira samostalno ili u manjim skupinama (koven). Iz samog je naziva razvidno da su vještice - vješti ljudi - piše autor trilogije o paganizmu Dorino Manzin.

Ako je u Zagrebu doista bilo vještičarstva, ono se sigurno odnosilo prije svega na danas toliko prošireno gatanje. Danas takve usluge pružaju stotine i tisuće “proroka i proročica” dostupnih na 060 telefonima, a prije samo 250 godina takva je djelatnost u gradu Zagrebu donosila - grozomornu smrt. 

Druga je najraširenija djelatnost bila liječenje biljem i prirodnim magnetizmom, kojem su se mnogi Zagrepčani obraćali jer je do liječnika bilo teško doći, a kad bi se do kvalificiranog liječenja konačno i došlo, njegove su metode često bile dvojbene: rezovi radi puštanja krvi, primjena pijavica i slične metode donosile su pacijentima službene medicine počesto još veću bol i patnju nego sama bolest. Prirodni su lijekovi, međutim, smatrani vještičarstvom pa se i zbog njih moglo završiti u mučionici.

Izdahnula jer je izliječila tinejdžericu od teškog oblika paralize...

Taj je slučaj snašao Maricu Vugrinec Sajković. Ona je 1751. godine izdahnula na torturi, a njezin grozan zločin bilo je uspješno izliječenje jedne tinejdžerice iz Svete Helene od teškog oblika paralize. Pravni se postupak u hrvatskim krajevima obično vodio prema Zakonskom članku Hrvatskog sabora o progonu vještica, dok je detalje osiguravao propisnik u narodu poznat kao “Ferninandeja”, izrađen za donju Austriju, ali se primjenjivao i južnije. Prema uputama iz tog propisnika, okrivljenoj bi na muci postavljali pitanja poput ima li ugovor s demonom i u kojem je obliku te kad je taj ugovor sklopljen, usmeno ili pismeno, na koje vrijeme...

Ove pravne procedure pokazuju da u istrazi i mučenju vještica nije bilo riječ ni o kakvoj samovolji priprostog puka s vilama i bakljama, kao što često pokazuju filmovi - već o strogo određenom pravnom procesu. Tako je ozbiljno zakon primjenjivan u Hrvatskoj i Slavoniji shvaćao ugrozu od čarobnjaštva.

Međutim, većina mučenih i spaljenih vještica na širem zagrebačkom području nije imalo veze s magijom i vještičarenjem, nego je bila riječ o žrtvama ljudske zlobe, zavisti i ljubomore (susjeda). Situacija koja je u Zagrebu naročito pogodovala takvom razvoju događaja je ta što su mnogi purgeri živjeli u divljem braku, odnosno svojim se družicama nikad nisu oženili. To je uzrokovalo veliku nesigurnost takvih žena, koje su svaku ugrozu doma i egzistencijalne sigurnosti mogle proglasiti - vračanjem.

Zato su zapisnici isljeđivanja puni mučnih momenata, a mnoge su se optužene vještice spasile velikim novcima plaćenim istražiteljima i sucima. Kraj progonu učinila je carica Marija Terezija. Ta je vladarica, koja se inače nije suzdržavala od okrutnosti kad je trebalo udariti po političkim protivnicima (npr. vješala ih je na kuke za meso na Harmici), pisala banu Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, grofu Franji Nadasdyju, da se “žurno u Beč dovede vještica Herucina Magda Logomer”.

Izmučena i iscrpljena smještena je u bečku kliniku na proučavanje

To je upravo naša već spomenuta junakinja, koju je njezina susjeda Eva Oblačić optužila “pred svjedocima da ju je uznemiravala dok je ova imala groznicu, leteći oko nje pretvorena u muhu“. Napola žena, napola muha, vještica Herucina je, izmučena i iscrpljena, nakon dolaska u Beč smještena u kliniku i predana na proučavanje glasovitom liječniku Van Swietenu. Da Herucinu barem donekle izliječi od posljedica tortura koje je preživjela trebalo mu je dugo, pa je u opširnom izvješću carici oštro osudio barbarsko mučenje i iznio analizu “besmislica i gluposti sudova u Hrvatskoj”. Izmučena i slomljena Herucina je potom puštena, a banu je upućeno pismo kojim se oštro i izravno naređuje da se Herucini omogući “siguran put do kuće i miran boravak”. Nakon događaja i oštre upute Marije Terezije da se s okrutnim glupostima prekine, procesi protiv vještica su odumrli, ali nikad nisu formalno-pravno ukinuti pa se tako zakonski članak protiv vještičarenja upotrijebio još jednom na početku 20. stoljeća protiv liječnika i teozofa koji je dovodio u pitanje božansko proviđenje i dogmu Rimokatoličke crkve. Sudbina Herucine inspirirala je novinarku i književnicu Mariju Jurić Zagorku da napiše roman “Grička vještica”. Herucina je tako postala njezina besmrtna junakinja Kontesa Nera.