Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata
33 komentara

Sin joj je nestao blizu Jarmine: 'Samo da ga još jednom vidim'

Marija Štampar (73) već 27 godina tuguje i pati za sinom u obiteljskoj kući u Čakovcu. S obitelji je pokušala sve da pronađu Vladu. Gubi mu se svaki trag 9.11.1991. u Karadžićevu

33 komentara

Kao majka nestalog branitelja, na koljenima molim Vladu, predsjednicu, sve one koji su bili u šatoru, svećenike i one koji su lobirali za smjenu vlasti i formiranje dvije vukovarske kolone - dajte bar s 50 posto snage nađite naše sinove, muževe, braću, očeve... Da bar imam jednu kost svog djeteta pa da mogu mirno otići s ovog svijeta. To vas, kao majka nestalog sina preklinjem - drhtavim je glasom, susprežući suze, zavapila Marija Štampar (73) iz Čakovca.

POGLEDAJTE VIDEO:

Za voljenim i neprežaljenim sinom Vladimirom traga više od četvrt stoljeća. Godine boli i tuge ostavile su dubok trag na licu ove pretužne hrabre majke, koja već 27 godina, u tišini svog doma, čuva uspomene na sina i pati za njim.

Policija rekla da je poginuo 

Zadnji put vidjela ga je 3. studenog 1991. godine. Vlado se u dvorištu obiteljskog doma pozdravio s obitelji. Čvrsto je zagrlio i izljubio suprugu, kćer i sina te majku, sestru i oca uz obećanje da će im se brzo vratiti. Nažalost, to je bio zadnji zagrljaj i poljubac. Odjeven u odoru specijalne policije PU varaždinske, Roda, koju je s ponosom nosio, hrabro je krenuo braniti Vukovar, koji je krvario. Kako je Marija saznala, u selu Karadžićevo blizu Jarmine 9. studenog gubi mu se svaki trag.

Foto: Privatni arhiv/PIXSELL

- Protivili smo se odlasku, no samo nas je ozbiljnim glasom upitao: ‘A tko će ići ako ne ja?’ I tako je otišao. No akcija je bila pripremljena na brzinu, tek četiri-pet dana prije. Po dolasku u Karadžićevo neprijateljska vojska opkolila ih je sa svih strana i na njih otvorila paljbu. Moj sin je pao, vjerojatno ga nisu mogli izvući. Što je točno bilo, ne znam, ali mislim da ih je netko izdao - tužno niže Marija.

I danas se živo sjeća tog 9. studenog 1991., kad joj je policija pokucala na vrata i priopćila da je njezin Vlado poginuo. U sekundi joj se srušio cijeli svijet, a njegovo tijelo do danas nisu pronašli. I od tada traje agonija ove poštene obitelji koja do danas traje. Sve su, tvrdi, poduzeli kako bi došli do istine, no uvijek su nailazili na zid šutnje.

Još ga očekuje na vratima 

- Odmah nakon akcije sami smo istraživali gdje je, pokušavali dokučiti što se dogodilo. Raznim kanalima nastojali smo dobiti informacije, a uspjeli smo doći i do vojnika koji je pretražio sve bolnice, ali Vladimira nije pronašao. A onda smo čuli da je poginuo, ali da ga nisu mogli izvući jer ih je okružio neprijatelj. Uspjeli smo doći i do visoko rangiranog službenika JNA koji nam je u povjerenju rekao da bi nam nešto i mogao napraviti da smo došli isti ili drugi dan. Međutim, previše je vremena prošlo, Vukovar je pao, a mi, obitelj, nastavili smo lutati i pokušavali doći do istine - povjerava nam ova tužna majka. Nakon mirne reintegracije s grčem u želucu i stisnutim srcem, osobno je odgovore pokušala pronaći u Karadžićevu, na mjestu na kojem je njezin sin posljednji put viđen.

Foto: Davor Puklavec/PIXSELL

- Kad sam došla u to selo, osjećala sam strašnu srdžbu. Tamo je bilo nekoliko kuća i nije mi bilo jasno zašto su naši dečki tu morali doći i ostaviti svoje živote. Krv mi se ledila u žilama dok sam prolazila tim malenim selom prepunim malih bijelih križeva postavljenih svuda uokolo. A danas mi srce puca kad vidim dvije kolone u Vukovaru, u istom Vukovaru za koji su moj sin i mnoštvo drugih mladića dali život - tiho kaže i sagiba glavu. Više od dva desetljeća u ovoj se ženi miješaju razum i osjećaji. Iako svjesna tragične sinove pogibije, dio nje još vjeruje da će joj se sin pojaviti na vratima.

Često ga je sanjala 

- Ma sve bih dala da ga vidim i onda bih istog trena mogla umrijeti. Često zatvorim oči i uz zvuke lagane glazbe mislim na njega i iznova vrtim film u glavi i po tko zna koji put pitam se gdje je - sjetno, pogleda uprtog u daljinu, priča Marija. Obriše suzu s obraza te nam povjeri da ju je sinov nestanak godinama proganjao i u snovima.

Foto: Privatni arhiv/PIXSELL

- Stalno sam sanjala neko sajmište sa širokim ulicama i starim zgradama i osjećala da se tamo sakrio. Vjerovala sam da se negdje sklonio, ali više zaista ne znam gdje bi mogao biti - nemoćno širi ruke.

Suprug, nažalost, nije dočekao nikakvu novu informaciju o svom Vladi. Preminuo je 2001. godine, a neopisiva tuga, bol i stres utjecali su i na Marijino zdravlje.

Suprug preminuo, ona oboljela 

- Dvije godine nakon sinova nestanka završila sam u KBC-u Rebro. Nisam više mogla hodati, strašno sam smršavjela i od tada pijem kortizone. Nakon suprugove smrti prošla sam 10 operacija nogu, stopala, koljena, muči me reumatoidni artritis, atrofirali su mi mišići i moram se kretati uz pomoć invalidskih kolica i hodalice - pripovijeda Marija.

Iako je željela nestati s lica zemlje, odmah nakon nestanka sina, u život ju je vraćalo i iz tuge čupalo četvero unučadi - dvoje sinove i dvoje kćerine djece. U kutu dnevnog boravka spontano je napravila maleno svetište za sina. U tom uglu, na polici, uvijek stoje svježe cvijeće, anđeli i fotografija nestalog Vladimira. Taj mali oltar mjesto je njezine utjehe, molitve i meditacije.

Tema: Nestali u Domovinskom ratu

Možda vas zanima i ovo:
Message