U skloništu stalno razmišljaš o spasu: Treba li bježati? Što ako dođu Rusi i počnu te mučiti? A što ako kreneš, oko tebe padaju granate, pa padneš ranjen, negdje ležiš i krvariš... Nije bilo lako odlučiti se na bijeg iz grada.
SVJEDOČANSTVA IZ BUČE I IRPINJA
Sjedim u podrumu i molim se: Sve uzmite, al budit ću se sretna svako jutro ako ovo preživimo...
Već danima užasne fotografije i snimke iz ukrajinskih gradova koje su napustili okupatori svjedoče o ruskim zločinima. Dva grada u Kijevskoj regiji, Buča i Irpinj, nekoć su se povezivali s mirnim životom i velikim zelenim parkovima, a sada ih cijeli svijet prepoznaje kao gradove heroje koji su preživjeli krvave zločine.
Portal Ukrajinska Pravda objavio je priče ljudi s kojima je razgovarala novinarka Jana Osadča, ljudi koji su nekim čudom preživjeli razaranje i ubojstva u Buči i Irpinju i koji su uspjeli otići. Sjećanja na te strašne događaje proganjat će ih do kraja života.
Jevhenia Bobrik, njezin suprug i kći živjeli su u drvenoj kući s velikim prozorima, osam kilometara od zračne luke Gostomel. Bilo im je jasno da njihov dom ne može preživjeti granate, pa su se preselili kod prijatelja koji su živjeli u blizini i koji su imali veliki podrum. U tom podrumu sklonilo se 12 ljudi.
Ljudi su sjedili u podrumu do 4. ožujka. U to vrijeme nije bilo struje, do njih su vijesti slabo stizale. Jevhenia priznaje da su prije odlaska dugo dvojili što da čine, ali sjedenje u podrumu bilo je nepodnošljivo.
- Jedno je kad doleti, onda znaš na čemu si. Ali sjediti i čekati da dođu Rusi i počnu te mučiti... Ili pokušati se probiti dok oko tebe padaju granate, a znaš da možeš biti ranjen, da ćeš negdje ležati i krvariti... To sve nisu bile laka razmišljanja ni odluke.
Obitelj je otišla jednog mirnog jutra. Ušli su u dva auta. Jevhenia za volanom svog terenca, a i autu su još bile i dvije žene i špic. U autu njezinog muža - njihova kći, još jedna žena, veliki pas i još jedan mali psić. Prešli su željezničku prugu u Buči, odvezli se do Irpinja, a dvije minute kasnije Jevhenia je čula prasak.
- Kasnije sam shvatila da je to bila puška. Mislila sam da je to to. Sada slijedi neizbježan kraj, kraj mog života, prisjeća se.
Jevhenijin suprug uspio je skrenuti s ceste desno u uličicu ispod vatrene linije.
Žena je počela kočiti, shvativši da joj je pogođena guma. Jevhenia se nije stigla zaustaviti kada je hauba njezina automobila eksplodirala.
- Nisam vidjela kako su pucali, ali je suprug kasnije rekao da je to bio minobacač. Najvjerojatnije su pucali iz privatne kuće na drugom katu, govori.
Jevhenia je imala sreće: auto se zapalio, ali nije odmah eksplodirao. Vozačica i putnici su iskočili iz automobila i sakrili se iza njega. Okupatori su nastavili pucati. Jedna od putnica je pobjegla, ali je potom pala. Ranjenu ženu spasio je Jevhenijin suprug koji ju je odvukao na sigurno.
- Pucnji su utihnuli, a muž je vrlo glasno povikao:
- Bježite! Prešli smo cestu na koju se pucalo. U to su vrijeme punili oružje. Kad smo prešli, Rusi su nastavili pucati. Ali iskoristili smo ovaj trenutak! Imali smo vremena!, sjeća se Jevhenia.
Ljudi su se vratili u podrum. Ozlijeđena žena se žalila na bolove u trbuhu. Među onima koji su se skrivali bio je i bivši bolničar. Pregledao je žrtvu i rekao da je imala metak u trbuhu i unutarnje krvarenje, te da je hitno trebala u bolnicu.
Uspjeli su nazvati neke liječnike u blizini, ali nitko nije htio riskirati glavu. Počeli su tražiti bijele plahte da na njima nacrtaju crveni križ, pričvrste ga na auto i nekako odvezu ženu.
Ali opet su imali sreće – uspjeli su napokon nazvati prijatelja iz teritorijalne obrane. Stigao je s još jednim suborcem, ranjenu su ženu stavili u kombi i odvezli u Irpinsku bolnicu. Međutim, sljedećeg dana su u Irpinj ušli Rusi. Žena, koja je jedva preživjela, evakuirana je, ali je preko Irpinjskog mosta morala pješice.
Jevhenia i njezina obitelj sklonili su se u podrum jedne zgrade i ondje čekali do 9. ožujka. Nestalo je hrane, vode, oštećena je plinska cijev.
- Dobila sam poruku da postoji koridor, treba navući bijele plahte i voziti polako u koloni. Ovo je bila naša posljednja prilika. Putem smo vidjeli užasne slike: slomljena Buča, Stojanka, leševi ljudi na cesti. Hrpa pogođenih auta. Bilo je bolno gledati Žitomirsku autocestu: sve je bilo u ruševinama. Imala sam dojam da sam ušla u horor film. Osam sati vožnje kroz tako razorenu zemlju bilo je traumatično iskustvo, dijeli svoja sjećanja žena.
Sada su Jevhenia i njezina kći u Poljskoj, ranjenu ženu su odvezli u Varšavu. Svi ženini dokumenti ostali su u automobilu koji su zapalili okupatori.
- Kad smo prešli granicu s Poljskom, pokazala sam policajki na poljskoj granici fotografiju svoje putovnice. Objasnila sam joj situaciju. Nije me dobro razumjela. Otišla je pitati svog zapovjednika što je to minobacač. Zatim se vratila i pitala:
- Gdje ste bili za vrijeme granatiranja? Odgovorila sam da sam vozila. Propustila me je u tišini, kaže Jevhenia.
Nakon što su okupatori napustili Buču, Jevheniji je rečeno da joj je kuća opljačkana, ali se čini da nije uništena.
- Razumijem koliko je moja priča tipična, razlikuje se od drugih samo po tome što smo svi živi. Rusi su gađali automobile s natpisom "djeca", s crvenim križevima, s bijelim plahtama. Tamo su imali zločinački safari.
Maksim Osovski dolazi iz Lisičanska, u Luganskoj oblasti. Zarobili su ga separatisti još 2014. godine. Zadnje vrijeme je živio u potpuno novom stambenom kompleksu u Irpenju.
- Uništeno je desetke stanova u naselju. Pogodili su jedan od katova moje kuće i potpuno uništili stan.
Početkom ožujka okupatori su tenkovima stigli na teritorij njihovog stambenog kompleksa.
- Došli su, stali između kuća. Skrivali smo se i sjedili po stanovima. Ujutro su otišli, ali su sve trgovine opljačkane. Ukrali su ne samo cigarete, alkohol i hranu, nego cipele i dječje igračke. Izašao je jedan od susjeda i upitao ih:
- Zašto ste došli? Rekli su nezadovoljno: Ma, već odlazimo, ali možda se netko i vrati. Imamo zapovijed da ne ubijamo civile, ali postoje jedinice koje se ne pridržavaju te naredbe. Dolaze u stambena naselja i pucaju na sve - sjeća se Maksym.
Maksim je odlučio napustiti grad kada je postalo potpuno nepodnošljivo. Granatiranje se nastavilo, komunikacija nije bilo, a hrana se pripremala na ulici. Maksimovi susjedi bili su izbjeglice iz Donjecka, preživjeli su rat u svom gradu. Pitao ih je, kao iskusne, kako se ponašati u ekstremnoj situaciji. Odgovorili su da ne znaju, jer u Donjecku nije bilo takvog užasa kao u Irpenju. Otišao je u grupi od 14 ljudi izvan gradam, u šumu.
- Sjećam se leševa civila. Dva muškarca ležala su na autocesti.
Mali štenci trčali su pored njihovih tijela i cvilili. U blizini je ležala vreća s hranom. Vjerojatno su ljudi htjeli otići sa životinjama, ali su bili ustrijeljeni. Da bi se došlo do Romanivke, a odatle do mosta, trebalo je proći 12 kilometara.
- Granatiranje nije prestajalo. Kad su Granate poletjele, odmah smo pali na zemlju i štitili smo glavu rukama. U šumi smo našli vezu, dogovorili smo put da ne naiđemo na Ruse, kaže Maksim.
Momak je izašao iz Irpenja i otišao na zapad, u Transkarpatiju. Iz Vorzela su kasnije bili evakuirani njegovi roditelji s kojima dugo nije imao kontakt. Ruska granata doletjela je i u njihovu zgradu, ali ne i u njihov stan. Obitelj trenutno iznajmljuje sobu u trosobnom stanu u Užgorodu.
Hana Sokil, njezin suprug, sin i 77-godišnja majka živjeli su u novom komfornom stanu u Irpenju samo nekoliko mjeseci. Obitelj je uložila u nedovršenu zgradu, dobili su gole zidove i odmah krenrili renovirati. U susjedstvu su bile samo četiri kuće i šume, ni naznaka vojnih objekata.
- Kad je došlo do rata, moj muž je stalno čitao vijesti i odlučio je da smo na najsigurnijem mjestu i da nas neće dirati, kaže Hana.
Međutim, svakim danom rat se sve više približavao. Kada je bio dignut u zrak most u Irpenju, razbilo se staklo njihovog stana. Ubrzo je iz Stojanke došla kolona neprijateljskih tenkova, od kojih je jedan tri sata pucao po stambenoj zgradi.
- Moja obitelj i ja bili smo kod kuće. Prva granata probila je trosjed na kojem je prije dvije minute ležao moj sin. Zgrabili smo torbu s dokumentima i ispuzali u hodnik. Tamo su neko vrijeme ležali na podu dok su nam pucali u kuću, kaže žena.
Na nekim mjestima kuća je uništena, stanovi zapaljeni. Kasnije se obitelj nekim čudom spustila u podrum, gdje je već sjedilo 50 susjeda. Bila je i žena s novorođenčetom.
- Bilo je jako strašno trčati stepenicama s desetog kata. Lift, naravno, nije radio. A na stubištu su bili prozori koji bi se svakog trenutka mogli razbiti, govori Hana.
Obitelj je provela nekoliko dana u podrumu. Jeli su ono što su susjedi uspjeli uzeti iz hladnjaka, kuhali na roštiljima tijekom granatiranja, a punili telefone uz pomoć solarne baterije.
– Dok sam sjedila u podrumu, molila sam Boga da meni i mojoj obitelji da samo jedno – da preživimo. Neka mi uzmu sve, ali ja ću biti sretna svaki dan jer sam živa i da mogu zagrliti svoju obitelj, kaže žena.
Stanovnici kuće, naročito muškarci, bili su ujedinjeni: pregledali su sve stanove, pomogli ljudima da siđu u podrum, gasili požare. Glumac i volonter Oleksij Surovtsev živio je u istoj zgradi s Hannom, koji je mnogo puta spašavao svoje susjede. Ovaj čovjek je iz grada iznosio i napuštene pse i mačke. Bio je jedan od onih koji je pomogao Haninoj obitelji da se izvuče iz Irpenja.
- Leševi su ležali posvuda na cesti. Bilo je izuzetno opasno napustiti grad. Ljudi su pokušali pobjeći, ali su se vratili. Prije odlaska kontaktirali smo teritorijalnu obranu, Oružane snage i gradonačelnika. I također smo zapisivali imena onih koji su otišli da barem znamo njihove imena ako umru. Svi su razumjeli da Rusi namjerno pucaju na one koji se evakuiraju- kaže Hana.
Konačno, 8. ožujka krenuli su autom. Odvezli su se do mosta.
- Trebalo je ići preko rijeke na dvije daske koje su se ljuljale. Puno ljudi, granatiranje. Neki su pali u rijeku. Ne znam kako je moja majka dospjela tamo. Vidjela sam da je imala plave usne. Nisam vjerovala da ću je dovesti živu - prisjeća se žena.
U 11 sati istoga dana obitelj se na željezničkom kolodvoru u Kijevu ukrcala na prvi vlak za Lavov.
- U vlak je ušlo puno ljudi i životinja. Stajali su u hodnicima, prolazima. Postojao je jedan WC za pet vagona. Da biste ušli tamo, morali ste stajati u redu dva sata. Divlje je smrdjelo. Nismo imali ni hrane ni vode. Neki su putnici podijelili sendviče, neki su dali kobasice. Vozili smo se 14 sati, ovako Hanna opisuje uvjete u vlaku.
Stigli su u Lavov u jedan iza ponoći, jedva su stajali na nogama. U gradu je bio policijski sat.
- Vani je padao snijeg. Dočekali su nas volonteri. No, da nas uveli u distribucijski centar za migrante, morali smo čekati još sat vremena na hladnoći. Provjeravali su nam dokumente još dva sata. Zatim smo odvedeni u drugi centar. Otišli smo na spavanje u sedam ujutro, u bivšem kompleksu Sportlife. Bila je i topla voda, gdje smo se prvi put okupali u pet dana - kaže Hanna.
Ljubov Tjutina živjela je u velikoj kući u Irpenu sa svojim 65-godišnjim ocem.
Od teške bolesti umrla joj je majka 2016. godine, koja je s ocem gradila kuću. Par je čak i sam napravio nešto namještaja. Kad je izbio rat, došao im je stric sa ženom i kćerkom iz bombardirane Romanivke.
- Imamo veliki podrum s armirano-betonskim krovom. Znala sam da će on izdržati, čak i ako padnu dva kata kuće. Svi smo sjedili u ovom podrumu. Neprekidna pucnjava započela je 3. i 4. ožujka. Ruski tenk je pogodio krov naše kuće. Noć na 5. ožujka teško da ću ikada zaboraviti. Nedostaje pola krova, većina prozora također. Noć smo proveli pod zemljom, na paletama, na hladnoći, pod kanonadom. Srce mi nikad u životu nije toliko kucalo, glava mi je bila vruća, kaže Ljubov.
Sljedećeg dana djevojka je počela tražiti priliku da izađe iz pakla. Otac i ujak su odlučno odbili ići.
- Kad smo ležali u podrumu, čula sam da mi zvoni kućni telefon. Poznanik iz obrambenih snaga je saznao moj kućni broj i rekao da će me izvesti. Pustili su ga u naš kvart i on je poveo mene i moju sestričnu, govori.
Ljuba se vrlo brzo spremila, strop je već padao.
- Rečeno nam je da ne uzimamo nikakve simbole ili ukrajinsku nacionalnu nošnju, jer zbog njih nas mogu ubiti. Ali žao mi je sad što nisam uzela bakinu košulju, prisjeća se djevojka.
Ljuba, koja je otišla u inozemstvo, 25 dana nije znala ništa o svom ocu. Zatim su 14. ožujka susjedi rekli da je živ. A onda opet šutnja.
Ljubin otac je svo vrijeme bio u njegovoj kući koju je želio zaštititi. Nije poznato odakle je muškarac uzeo vodu i je li znao da susjedi imaju bunar. Drugi susjed mu je ostavio ključeve od svoje kuće, pojeo staru konzervu koju je napravila žena. Za sebe je kuhao juhe, a hranio je mačke i pse koje su ljudi ostavili.
Ujutro, 25. ožujka bilo je pogođeno veliko drvo koje je palo i razbilo njihovu kuću.
Njezin otac je cijelo vrijeme bio u podrumu. Bio je u tolikom šoku da je za vrijeme požara nastavio sjediti u podrumu i iskočio iz njega tek kada se armiranobetonski krov iznad podruma počeo deformirati i mnogo toga palo na njegov krevet. Sve je potpuno izgorjelo. Ljubin otac je neko vrijeme živio u garaži, a onda su došli ljudi iz mjesne crkve, donijeli mu hranu i rekli: Nemaš više što raditi ovdje.
Nakon ovih riječi, muškarac je pristao na evakuaciju koju je organizirala Državna služba za hitne slučajeve Ukrajine, nazvao je svoju najstariju kćer, a ona ga je primila kod sebe u Kijevu.
- Kad je on stigao, zvali su me. Bila sam jako sretna što sam vidjela oca, ali njemu je jako teško. Još se ne može pomiriti sa svime što se dogodilo - kaže Ljuba.
Ni ona ne može prihvatiti da više nikad neće vidjeti roditeljsku kuću, mamine akvarele i njezinu kolekciju keramike.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
