Slijepa pravda u Ravnom Rašću

Iako im se kuće mogu pronaći na zemljopisnim kartama, a imena u telefonskim imenicima, ljudi na Baniji u stvarnosti ne postoje. Bar ne u punom smislu te riječi. 24sata pokreću serijal Zaboravljeni, u kojem ćemo cijeli mjesec objavljivati po jednu reportažu na dan kako bismo upozorili na preživljavanje tih ljudi. 29 dana, 29 reportaža.

Danica Cimeša ima šezdeset godina. Ima ljubičastu boju kose i jedno mliječnobijelo oko. Danica nema dom jer ga je razbio potres. Nema više ni 150 kuna koje joj je neki niži oblik života ukrao iz kamp kućice.

- Predstavili su se da su iz općine, da su došli pomoći. Da vide kako sam. Meni je, pravo da vam kažem, bilo malo sumnjivo jer nikakvog papira nisu imali. Dvije žene i dva muškarca. Ta jedna govori da je nadležna. I ja povjerovala. Što ću?

Jedna od njih je ušla sa mnom unutra, kao da vidi kako ja živim, s čim se grijem i to. Ovo troje su ostali vani. Odjednom čujem kako se vrata od kampice otvaraju. A nas dvije unutra. Dok smo izašli, oni su već bili kod auta. 'Idemo, idemo', govore. U času je to bilo. Ukrali mi 150 kuna. Toliko sam imala u novčaniku. Imala sam sakriveno još nešto. Sva sreća. Dobro sam i prošla, čula sam da su u Šušnjaru isto nekome upali...

Sto pedeset kuna. Danica je donedavno primala 920 kuna socijale, sad joj je povišena na tisuću i nešto. Na ovome mjestu bi možda bilo logično izračunati koliko bi takav plijen otkinuo od usta nekome s prosječnom plaćom, ali usporediti Daničinu situaciju s prosjekom je neukusno.

- Koliko vidim? Vidim onako... Prepoznala bih one koji su me pokrali. Zvala sam drugi dan policiju. Pitali me što nisam odmah zvala. Pa nisam, strah me uhvatio. Panika. Nisam znala što bih. Pitaju jesam im vidjela broj tablica. Nisam. Ne znam više... Rekli su da će se javiti. Kažu da je velika procedura, a nije veliki iznos. Da je više od 1000 kuna, možda bi se nešto i poduzelo. Ali ovo nije malo. Znate li što je 150 kuna? Nisam više sigurna u ništa. Ne znam čemu vjerovati. Ne znam kome vjerovati. Ne znam... Ja sam im povjerovala... To je užasno. Mi smo tu svi svoji, čemu ovo? Povjerovala... Bože moj. Možda bih trebala puštati pse preko noći.

Dva blesava mješanca trče ukrug oko kontejnera i kamp kućice, oko dvorišta i slomljenih zidova Daničine kuće.

- Razbijena je skroz. Crvena naljepnica. U potresu sam bila unutra. Taman unijela drva i odjednom... Izletjela u predsoblje. Crijep pada. Stala uz zamrzivač i čekala da se smiri. Izletjela prema putu... Nisu skoro dolazili za rušenje, bio je u rujnu jedan iz Ministarstva, da vidi u kakvom je stanju. Pitam kad bi se moglo rušiti, a on kaže da najprije ide elaborat. Kaže za mjesec dana, možda i manje. Kaže da će javiti. Nisu ništa javili...

Kao da je ne vide.

Danica nije pristala na fotografiranje. Kaže da joj je dosta poniženja.

Ravno Rašće, 26. studenog, 2022.