'Službe su stigle kad je najgore prošlo, trebaju li nam uopće?'

Tomislav Mamić veliki požar u Splitu osjetio je na vlastitoj koži. Zajedno sa susjedima i obitelji branio je kuće u splitskom naselju Dračevac koje je bilo na izravnoj liniji požara.

Napisao je iscrpno svjedočanstvo kao doprinos utvrđivanju bitnih činjenica o požaru u Splitu, utvrđivanju odgovornosti za nastalu štetu, ali i prikaz težine situacije s kojom su se nespremni suočili građani Splita. Prenosimo dio njegovog svjedočanstva, a cijeli tekst možete pročitati ovdje:

Do njegovog  dvorišta požar je došao oko 19.35 sati, a Tomislav je iz centra grada do svoje kuće okolnim "kozjim putevima" stigao oko 19.49 sati.

Do tog trenutka se okupilo dosta susjeda, ali i slučajnih prolaznika, koji su se zaustavljali, izlazili iz vozila i priskakali u pomoć.  Dio njih je bio i iz Torcide, koji su se tu slučajno našli na putu prema Kučinama, ali kako su vidjeli da je vatra došla do kuća i da je gasi samo moja obitelj, odmah su priskočili. Brzina kojom su se okupili ljudi sa svih strana i pomagali je bila nevjerojatna. I sad mi se stegne oko srca od ponosa i zahvalnosti - napisao je Tomislav. Opisao je i kako su se čule detonacije s benzinske postaje. - Netko je povikao da se zapalila benzinska postaja i da bježimo ili ćemo svi poginuti. Tu smo nekoliko puta svi trčali naprijed — natrag dok vjetar nije jače zapuhao i otkrio nekoliko ljudi na drugom kraju ceste — odmah kraj benzinske pumpe. Tad smo shvatili da nam nema natrag, da treba pomoći, i svi smo brzo privukli vatrogasna crijeva i počeli gasiti skladište. Srećom, benzinska postaja je bila obranjena, i to od strane desetak momaka koji su “samo došli gledat”. Detonacije koje su se čule su potjecale od autobusnih guma i rezervoara goriva u skladištu, a ne od postaje - piše Tomislav.   Vatrogasci su došli oko 20.15 sati, a sat vremena kasnije Tomislav i ljudi koji su mu pomagali gasiti, shvatili su da se vatra proširila i iza Dračevca i svi su se zaputili u naselje Kile gasiti požar. 

Jedna stvar nam je svima bila zajednička, a to je da su praktički sami građani spriječili veću štetu, dok su se službe pojavile u trenucima kad je najgore već bilo prošlo. Moje pitanje je: ako ovo nije bila stihija, što jest? I ako je sustav trebao ovako reagirati, je li nam sustav uopće potreban?