Sramota: Djeca rade i uče na kompjutorima iz 1995. godine

Pa kad ćemo dobiti televizore i računala? Bio je ministar i sve vidio, propitkivaju svaki dan svoju ravnateljicu Mirelu Posarić učenici Osnovne škole “Josip Matoš” iz Vukovara.

Ova je škola jedinstvena u Vukovarsko-srijemskoj županiji jer nju pohađa 60 učenika s posebnim potrebama u dobi od 7 do 21 godine. To su djeca s lakom i teškom mentalnom retardacijom, s autizmom, s višestrukim problemima i tjelesnim oštećenjima. O njihovoj školi brine županija, koja im je osnivač. Od županije mjesečno primaju 3700 kuna materijalnih troškova, no to im je jedva dostatno za redovite troškove struje, vode, grijanja i telefona. Novca za nekakva ulaganja nemaju, a škola je zadnji put opremu za nastavu dobila poslije rata. Od tada ništa. Uvjetima rada nezadovoljni su i učenici i nastavnici, no nitko se ne žali, nego se snalaze kako znaju i umiju.

- Mi smo mala škola sa 60 učenika i, po pravilima, ne možemo ni dobiti više od 3700 kuna mjesečno za troškove jer se oni računaju po broju učenika. A mi već sad radimo s punim kapacitetom. S obzirom na opremu kakvu imamo u školi, smatramo da su nam djeca zakinuta za mnogo toga. Najveća potreba su nam trenutačno računala i sportska dvorana. Od računala imamo desetak prastarih koje smo dobili 1995. godine i tad su već bila polovna. Na njima ne možemo baš ništa raditi jer se na njima ne mogu pokrenuti nikakvi programi, igre ili bilo kakav edukativni sadržaj koji bi nam poslužio u nastavi. Nemamo posebnu učionicu s računalima kad su ova koja imamo beskorisna. Kolegice koje imaju e-dnevnike koriste svoja računala u nastavi kako bi pokazale djeci nekakav sadržaj na internetu. Pojedina djeca donose u školu svoje laptope ili tablete, ali to nam je dodatni problem jer onda budu tužni oni koji to nemaju. Oni vole računala, znaju čemu ona služe i mi bismo bili jako sretni zbog njih kad bismo imali nova računala u školi - kaže ravnateljica Posarić. Dodaje kako je na nedavnom skupu nastavnika u njihovoj školi, na kojemu se govorilo o potpomognutoj komunikaciji, istaknuto kako računala puno pomažu djeci s posebnim potrebama, posebno onoj koja su neverbalna.

Takva djeca lakše pamte ono što čuju i vide elektroničkim putem, nego putem papira i olovke. Karakteristika djece s poteškoćama je kratkotrajno pamćenje, pa bi računalima lakše stimulirali njihov vizualni i govorni podražaj, a te bi informacije, uza sve to, dulje ostale u njihovu pamćenju.

- Mislim da su to jedina djeca koja su jako nesretna kad nema škole jer ovdje ipak imaju sadržaje koje kod kuće nemaju. Njih 30 svakoga dana ostaje u školi na produljenom boravku, do 15.30 sati. Nastojimo ispuniti to vrijeme nekakvim zanimljivim sadržajima, pišemo s njima zadaću, igramo se... Većina njih voljela bi gledati i nešto na televiziji - kaže ravnateljica.  

Ravnateljica dodaje kako u školi imaju nekoliko televizora koji izazivaju čuđenje svakoga tko dođe u školu.

- Radi se, naime, o prastarim RIZ-ovim televizorima koji su golemi, teški i često nemaju signala ni za tih nekoliko programa koje preko njih gledamo, pa naš majstor svako malo mora hodati po krovu škole i seliti staru antenu kako bismo uhvatili neki signal.

Trebam li onda uopće spomenuti da su nam pametne ploče u školi nedostižan san jer nemamo ni jednu, a od ostale opreme imamo samo još jedan projektor - kaže ravnateljica Posarić. Ona je u ovu školu došla u rujnu prošle godine i zatekla, kako kaže, otužno stanje. U školi radi 31 djelatnik i imaju dva asistenta na nastavi iako imaju potrebe i za više. Djecu svakodnevno u školu dovoze školski autobus ili roditelji, a neki putuju iz udaljenijih mjesta u županiji. Sve je, dakle, dobro organizirano, no nedostaje im novca za opremu škole. Nakon dugo čekanja i brojnih molbi upućenih Ministarstvu obrazovanja, navodi ravnateljica, nedavno su dobili 130.000 kuna za opremanje vanjskog senzornog igrališta za učenike. Deca su prije toga godinama išla u dvorište obližnjeg vrtića što im nije ni praktično ni prihvatljivo.

- Ministarstvo nam je obećalo pomoć i za ostalo, no rekli su da trenutačno nemaju novca za to. Mi prihvaćamo sve donacije - kaže ravnateljica.

Djelatnici škole javljaju se i na razne projekte kako bi se domogli sredstava za kupnju didaktičkih materijala i drugih potrepština.

Škola ima školsku dvoranu za tjelesni odgoj. U njoj imaju samo strunjače i koševe za košarku, a to za djecu s posebnim potrebama nije ni blizu od potrebnog.

- Nedostaje nam lopti, možda nekakav sobni bicikl, traka za trčanje, znači oprema koja bi djeci s autizmom, ali i ostaloj bila potrebna za razvijanje motoričkih vještina i razgibavanje. Mi smo napravili ponudu za opremanje dvorane i tu se radi o nekih 30.000 kuna. Također smo izradili i ponudu za informatičku opremu, oko 150.000 kuna, ali to je za tri pametne ploče, sva računala, time bi škola bila potpuno informatički pokrivena. Znači, s manje od 200.000 kuna mi bismo riješili većinu svojih problema, a djeca bi bila sretna i zadovoljna modernim sadržajima u školi - zaključuje ravnateljica vukovarske osnovne škole.