News

Komentari 3

'Srce bi mi se slamalo svaki put kad bi mi sin rekao: Mama, da je bar moj tata sada tu...'

'Srce bi mi se slamalo svaki put kad bi mi sin rekao: Mama, da je bar moj tata sada tu...'

Goran Stojanović zagrlio je i poljubio svoju Anicu Jakopiček i otišao u rat. Anica je u ožujku 1992. rodila sina Marka. Goran ga nikada nije upoznao

Skrivala sam suze pred sinom, nisam htjela da me gleda tužnu. I danas ne voli kada plačem. A bilo je neizmjerno puno situacija u kojima sam htjela isplakati dušu. Njegov prvi korak, prvi zub, prvi odlazak u vrtić, škola, pričest, krizma, blagdani, situacije kad nas dvoje sjedimo sami za stolom a tatina stolica prazna. Sve sam ja to proplakala u samoći jer sve užasno boli. Nakon krizme u osmom razredu, sjeli smo u njegovu sobu, zagrlili se i plakali. Gosti su sjedili u dnevnoj i čekali da dođemo. On je samo rekao "Da je bar moj tata tu", povjerila nam je 2018. Vinkovčanka Anica Jakopiček (52). Bila je trudna dva i pol mjeseca kada je ostala bez nevjenčanog supruga Gorana Stojanovića, branitelja Cerića.

Znali su se cijeli život i bili najbolji prijatelji. Iz prijateljstva se rodila ljubav. Kada mu je Anica rekla da je trudna, Goran je skakao od sreće. Poželio je uzeti bubnjeve, hodati po selu i svima vikati da će on i njegova Anica dobiti dijete. Gladeći joj trbuh, govorio joj je neka se zove Dijana ako bude curica, a Anici dao na volju da izabere ime ako rodi dječaka. Složili su se oko imena Marko.

- Planirali smo kupiti kuću. Bio je dobar, jako je volio djecu, lijepo smo se slagali i radili zajedno na istom poslu. Planirali smo i vjenčanje.Goran se krajem 1990. prijavio u obranu, krenule su barikade po Ceriću. Meni je to bilo strašno. Letjeli su avioni, pucalo se. Rekao mi je da će ići u rat i da ne želi da se njegovo dijete njega srami i da nas hoće osigurati ako ga ne bude. Odgovorila sam mu da mi to u životu ništa ne znači, da mi je bitan njegov život i da zajedno odgajamo to dijete. Bio je neumoljiv -prisjeća se tih tužnih dana samohrana majka Anica koja je sve ove godine, odgajajući sina, u njega usađivala živu uspomenu na oca kojega nije nikada upoznao.

Dok je mogla u biti u selu, trudna Anica se skrivala u podrumu roditeljske kuće. Goran ju je obilazio kad god je stigao. Svaki puta joj je rekao da pazi na dijete.

- Iz sela sam otišla 28. rujna. Bila sam trudna dva i pol mjeseca. Zadnje što sam mu rekla bilo je: "Čuvaj se i vrati mi se živ". Skinuo je s vrata i poklonio mi debeli zlatni lančić koji danas nosi moj sin- kaže Anica.

Otišla je u Mađarsku no tamo je izdržala tek desetak dana. Uznemirile su je vijesti da je Cerić pao, da je selo obasuto takvom paljbom zbog koje su ljudi bježali glavom bez obzira.

- Jedna žena je rekla da u selu više nema živih i da je moj Goran sigurno poginuo. To me je strašno potreslo- prisjeća se Anica koja se na kraju vratila u Poreč kod roditelja koji su tamo bili smješteni nakon progonstva iz sela. Goranu se svaki trag gubi svaki trag gubi nakon pada Cerića, 2. listopada 1991. godine.

-Marka sam rodila 27.. ožujka.Taj dan, taj trenutak kada sam ga rodila, bila sam sretna i tužna. Htjela sam dijete pokazati Goranu, ali njega nije bilo. Mi smo bili podstanari u Vinkovcima. Došli smo iz rodilišta a svuda se još pucalo. Jako sam se bojala za njega. Nisam ga ni sekunde ostavljala samog. Kad je neka granata negdje pala prvo sam njega zgrabila i trčala u podrum. On mi je bio i ostao sve na svijetu, sve. Mi se nikada nismo razdvajali-priča nježno mama Anica o svom sinu Marku koji cijeli život živi bez oca kojega nikada nije upoznao ali osjeća da ga zapravo dobro poznaje.

-Otkako je počeo razumjeti stvari, Marku sam pričala o njegovom tati. Uvijek se raspitivao jesam nešto saznala, čula. Volio je o njemu pričati i slušati. Često je u igri zamišljao da razgovara s njim. Goranovi prijatelji pričali su mu kakav je bio, da je volio pse, motore, djecu... Njegovi svi dječji crteži su bili njegov tata s puškom, tenkovi,rat. Puno je crtao i pisao. Sve što je osjećao volio je izraziti na papiru. Čim je naučio pisati, napisao je svom tati pismo. Imam ga i danas. Potresno je. Bio je mali dječak kada je rekao: "Kada bi moj tata sada došao, ja bih njega jako zagrlio i bio bih najsretniji na svijetu"- kroz suze priča mama Anica dodajući kako i ona često osjeća prisutnost svog supruga u svom životu. Sanja ga, osjeća njegov parfem. Svako jutro kada se probudi pogleda njegovu sliku na zidu i zamoli ga da čuva njihovog sina.

Nikada nije posustala u traženju. Od prvog je dana uključena u rad Udruge nestalih s kojima je obišla sve ustanove, ekshumacije, iskapanja, grobove, razgovore sa srbijanskim predstavnicima.

-Prva ekshumacija u Ceriću za mene je bila veliki šok. Gledati ta tijela, pokušati prepoznati nešto što je bilo Goranovo.. Odmah poslije poroda bila sam na velikoj razmjeni 14.kolovoza. u Nemetinu. Nadala sam se da će u nekom od 11 pristiglih autobusa biti i moj Goran. Cijeli dan sam čekala i trčala oko autobusa. Došla sam žalosna kući. Dobivali smo razne informacije - da je bio ranjen u selu, da ga je odvezlo oklopno vozilo, ali dalje od toga nisam ništa uspjela saznati -kaže Anica i dodaje kako od traženja neće odustati dokle god živi, a nakon nje oca će tražiti Marko.

- Sin i ja bili bismo najsretniji na svijetu kada bismo znali gdje je bar i jedna najmanja Goranova kost pa da konačno imamo mjesto gdje ćemo otići zapaliti svijeću-kaže Anica ponosna što je unatoč svim preprekama uspjela sama odgojiti dobrog i plemenitog mladog čovjeka koji zna da je njegov tata dao život za njega, za svoju domovinu,

Anica je pokušala sve da ga nađe

Prva ekshumacija u Ceriću.Bilo je šokantno pokušati prepoznati nešto Goranovo.

Najčitaniji članci