Što povezuje Zorana Milanovića i Zelenskog? Zamjeranje Zapadu

"Kada je Hrvatska prolazila kroz svoju kalvariju, užas, noćnu moru, prije više od trideset godina, podrške iz svijeta nije bilo osim međunarodnog priznanja, koje je došlo kasno, oružja još manje", izjavio je prošloga tjedna predsjednik Zoran Milanović pred vojnicima u Vinkovcima, povlačeći paralele s hrvatskim i ukrajinskim ratom.

"Sve što su vaši prethodnici ostvarili, ostvarili su potpuno sami, bez ičije pomoći, uz opstrukcije", dodao je predsjednik.

Ovakva izjava, osim što nije u potpunosti točna, naslonila se nedavne istupe ukrajinskog predsjednika Zelenskog, koji u svojim obraćanjima čelnicima Europske unije i NATO saveza sve više pokazuje nervozu, iritiranost, proziva i optužuje, govori o tome kako se Zapad još uvijek boji Putina, da Putinu daje odriješene ruke za agresiju, da nabavkom energenata iz Rusije financiraju rusku agresiju, a čak je i pojedinačno nabrojao svaku od članica EU: nabrojavši one koje pomažu Ukrajini, a posebno one koje ne pomažu.

Za grižnju treba savjest

I dok se Milanovićeva izjava naslanja na njegovu tradicionalnu netrpeljivost prema europskim čelnicima, prema Bruxellesu i EU birokratima, gdje naglašava kako od EU treba uzeti samo novac i kako Hrvatskoj nitko ne treba, Zelenski svojim prozivkama izaziva grižnju savjesti, ali i nastoji osnažiti poruku kako Ukrajina želi biti članica EU i kako se želi osjećati europskom državom.

I ovo je sada test.

Milanović se proteklih godina izjavama o NATO savezu, kritikama Haškog suda i čarkama s Bruxellesom (lex Perkovićem uništio je proslavu ulaska u članstvo EU) promovira u lidera suverenističkih, pa i nacionalističkih snaga na čiju podršku otvoreno računa, ali istodobno i jača skepsu i antieuropski sentiment u hrvatskom društvu.

Europska unija mora paziti da se to ne dogodi i Ukrajini.

Ona je, naravno, trenutno osuđena na to da mora bježati od Putinove Rusije u naručje Zapada, no svejedno, kada rat jednoga dana završi, Ukrajina će - na tragu prozivki Zelenskog - razmisliti o tome kako se EU ponašala u doba agresije.

Europa se danas bori i za srca Ukrajinaca, ne samo za njihov goli opstanak, živote i državu. Ili pak za vlastitu granicu.

I tu je oduvijek ležao najveći problem Europske unije, naročito među novim članicama i onima koje su to željele postati.

Tanka šiba EU

Hrvatska je tijekom pristupnih pregovora od Bruxellesa većinom primala batine, umjesto mrkve, tankom šibom kažnjavana je za svaki prekršaj i za svaki krivi pokušaj.: od korupcije, preko Haškog suda, do institucija, zakona, propisa... Hrvatska je češće strepjela od Bruxellesa, nego što su se njezini građani imali prilike radovati Europskoj uniji, koliko god je ona faktički uvodila red u HDZ-ovu Hrvatsku.

Slično tome, kolebanje Unije u vezi proširenja na ostale balkanske države ubija i obeshrabruje proeuropske entuzijaste, politiku, javnost i građane, gurajući ih prema Rusiji ili nekim trećim, ne uvijek najboljim rješenjima.

Europska unija tako nije više ideal kojem građani teže, već osorni i bezobzirni činovnik koji dijeli packe i drži te iste građane na sigurnoj distanci. 

Ako je suditi po sve izraženijoj iritaciji ukrajinskog predsjednika prema Europskoj uniji i njezinim pojedinim članicama, moglo bi se dogoditi da se Ukrajina u bliskoj (a možda i dalekoj) budućnosti naprosto ohladi od Europe i prepusti se drugim utjecajima, možda čak i post-putinovskoj Rusiji.

Proruski narativ

Milanović antizapadni i antieuropski sentiment podgrijava izjavama o opstrukcijama i izdaji u doba Domovinskog rata, što se uklapa u njegovi nedavno probuđeni proruski narativ i u jače distanciranje od Zapada. 

Zelenskij, pak, pod ruskim granatama i hipersoničnim projektilima proziva one koji su ga podržali i one koji su ga izdali, one koji su slali pomoć i one koji su blokirali transport oružja preko svog teritorija, a taj antieuropski kod mogao bi ostati usađen u svijesti Ukrajinaca, kad jednoga dana topovi utihnu i Ukrajina krene razmišljati o tome tko su joj prijatelji i gdje joj je mjesto u budućnosti.

Politika Vladimira Putina u zadnjih desetak godina bila je usmjerena prema razbijanju Europske unije i NATO saveza, što je izborom Donalda Trumpa i Brexitom uspio postići, a sada se Putinov utjecaj osjeća i u reakcijama europskih država na rusku invaziju. 

Europska unija mora biti svjesna da se danas ne bori samo za opstanak Ukrajine, već i za opstanak vlastitih vrijednosti i njihovo širenje po cijelom kontinentu. U suprotnom, Putinova politika će jačati čak i onda kad njegovo oružje počne slabjeti.