News

Komentari 34

Stranački prebjezi grubo obezvrjeđuju volju birača

Stranački prebjezi grubo obezvrjeđuju volju birača

Razmišljaju li stranke o tome tko bi ih sutra mogao izdati u skupštinama i u Saboru? Trebale bi. Jer rješenje postoji

Piše: DR. BORIS PODOBNIK, prodekan i šef dodiplomskog studija Business Analytics na ZŠEM-u te profesor na Građevinskom fakultetu u Rijeci

Još je nekadašnji sudac Ustavnog suda Smiljko Sokol slavno izjavio da novac nije imovina. Davanje novca u svrhu postizanja većine u skupštinskim tijelima je kažnjivo djelo, ali davanje posla baš i nije.

Hrvatska je tu razvila dosta fleksibilnu praksu po pitanju materijalne dobiti i očito se teško može dokazati na sudu da je do zaposlenja došlo uslijed koruptivne aktivnosti. Samo kako spriječiti izdaje demokratske volje birača i pretrčavanja u politici? Budimo iskreni, gotovo svatko od nas ima cijenu kod koje bi bio spreman pogaziti svoje principe, samo se razlikujemo u visini te cijene. A kolika je vaša? Razmišljaju li stranke o tome tko bi ih sutra mogao izdati u skupštinama i u Saboru? Očito ne, a trebale bi. Neko rješenje postoji.

Kod nas nema reformi ne zato što je većina Hrvata zadovoljna s postojećim i ima interesa u korupciji, nego zato što je velika apstinencija jer su korumpirani poštene ubili u pojam. Dakle, u korumpiranim zemljama često pobjeđuje ona stranka koja uspije više demotivirati protivničke glasače kako ne bi izišli na izbore. Naime, lopovi i zaposleni preko veze uvijek izlaze na izbore jer imaju i zašto, a pošteni svijet mora imati valjan povod. Kod poštenih se izdaja nikad nije cijenila, a izdaja glasača ima barem dvije negativne posljedice. Prvo, pobijedi onaj kome se glas nije dao, a drugo, izdaje izazivaju golemu apstinenciju na izborima. A kako izazvati apstinenciju? Pa “kupovinom” tuđih zastupnika. Samo za apstinenciju nisu krivi samo oni koji pridobivaju zastupnike, puno su više krivi oni koji sastavljaju liste. Kao primjer, u tekućem sazivu zagrebačke gradske skupštine od osam zastupnika s liste SDP-a njih dvoje, dakle četvrtina, prešli su Bandiću, a od troje HSLS-ovih jedan je postao bandićevac, što je trećina u ovome malom uzorku. Očekivano, ni jedan HDZ-ovac, a ni bandićevac nisu svoje izdali, samo ne vežu njih neke velike ideje, nego su svjesni što bi izgubili.

Odani saveznik HDZ-u

Dakle, kad sastavljaš listu za skupštinu Zagreba, a na nju stavljaš Bandićeve zaposlenike iz Holdinga, nije li svakome jasno da će te takvi izdati ili zato što im je to i bila namjera od početka ili zato što će ih ucijeniti ili im čak ponuditi još bolji posao u slučaju izdaje? Samo kad kao SDP-ov šef šalješ Bandićeve zaposlenike u gradsku skupštinu kako bi tamo bili Bandićevi “protivnici”, to možeš učiniti samo iz dva razloga. Ili si glup pa ti nije jasno da će te izdati ili si Bandićev spavač i unutar SDP-a radiš kao Bandićev čovjek pa stavljaš na listu potencijalne prebjege. Istina, ima i treći razlog, uvijek možeš reći da si za demokraciju, a s njom ide i rizik izdaje. Dakle, SDP je s razlogom propao ne samo u Zagrebu, a vidjet ćemo je li naučio lekciju. Samo ako uistinu misle da je mudro stavljati Bandićeve zaposlenike na svoje liste, neka za sljedeće izbore stave i nešto HDZ-ovih članova, jer na isto im dođe.

Zanimljivo, kad je Bandić kao dugogodišnji čelnik zagrebačkog SDP-a izišao iz stranke i osnovao vlastitu, veliki dio gradske organizacije SDP-a otišao je s njim. Ta je nova Bandićeva stranka brzo u HDZ-u našla odanog saveznika, što pametnom govori koliko se ideološki razlikuju HDZ i SDP. Samo ako mislite da je Bandiću bio interes pokupiti baš sve sebi vjerne iz tadašnjeg SDP-a, varate se. Bandiću je odgovaralo da dobar dio njemu odanih ostane u SDP-u, jer je tako kontrolirao tu stranku, a onda su njemu vjerni na liste stavljali mutikaše, koje je onda lako prebacivao u svoj tor. Dakle, Bandić je tu lukavo igrao. Kontrolirajući “oporbenu” stranku dobivao je i glasove onih koji njemu nikad ne bi dali glas. Zato je za njega dobro da ima svoje spavače u SDP-u.

Dakle, ljudi se ne dijele na poštene i nepoštene, nego na one koje se relativno lako može kupiti i na one kojima je cijena tako enormno visoka da ih nitko ne bi ni pokušao kupiti, pa ih se zato i smatra poštenima. Naime, koliko ih ima koji ne bi izdali ni za milijardu eura? Sigurno jako malo. Samo razmišljaju li stranke kad sastavljaju svoje liste za koliki bi ih novac ti kandidati na listama sutra izdali zbog posla u gradskim službama, za njih ili člana obitelji ili čak samo zbog boljeg auta? Uvijek se rado sjetim anegdote koja se pridružuje ne samo Marku Twainu. U razgovoru s damom iz visokog društva upitao ju je: “Biste li spavali sa mnom za milijun eura?”, na što je ona nakon malo razmišljanja pristala. “A biste li spavali sa mnom za dolar?”, upitao ju je slavni književnik. “Za što me to držite, pobogu”, odgovorila je srdito. “Za što vas držim smo već utvrdili, sad se samo pogađamo za cijenu”. Dakle, skoro svi smo mi kurve, samo kolika nam je cijena, 100 eura, 100 tisuća eura, milijun, milijarda ili više? Samo se u cijeni razlikujemo.

Samo problem je što je izdaja birača svugdje pa i u nas zakonom dopuštena i zna se kome to najviše paše jer, po zakonu, gradski zastupnik ne može biti kazneno gonjen niti odgovarati zbog glasovanja, izjava ili iznesenih mišljenja i stavova, dakle i zbog pretrčavanja. Takvo zakonsko rješenje uistinu ima smisla u civiliziranim zemljama kao što je Švedska, gdje demokršćaninu nikad ne bi palo na pamet kupiti socijaldemokrata, a ni obratno. Dakle, kad uspješno i uljuđeno demokratsko rješenje prenesete na Balkan, dobijete zakonsko uporište za poticanje i održavanje korupcije. Znam pomalo u šali reći: “Prije nego što uvedete demokraciju među ljudoždere, dobro bi im bilo prvo promijeniti prehrambene navike”. Jasno je da nismo ljudožderi, ali nismo ni Šveđani.

Revizija vođenja stranke

Samo postoji li neki mehanizam da se izdaje spriječe i poštuje demokratska volja građana, da demokracija na brdovitom Balkanu postane funkcionalna? Recimo, najslavniji takav primjer je Mostov primjer potpisa kod javnog bilježnika da im stranka neće koalirati ni s SDP-om ni s HDZ-om. Problem je takvih sporazuma tumačenje, pa oni moraju biti nedvosmisleni. Recimo, potpisivanje nekog sporazuma kojim bi se zbog izdaje za prelaženje u protivnički tabor moralo platiti svojoj stranci milijun eura bio bi dobar lijek na Balkanu protiv prebjegulja, samo zbog ranije izrečenih zakonskih rješenja ne bi prošlo na sudu.

Dakle, čak i ako potpišete da ćete platiti milijun eura u slučaju prebjega, sud to neće uzeti u razmatranje. Samo ako ste potpisali pa počinili izdaju birača, javnost vas kao moralnu političku nakazu ima pravo pribiti na demokratski stup srama. Dakle, ovo potpisivanje vidim kao moralnu mjeru i zato smatram da je ovakav potpis nužan, jer ako te zakon i sudstvo štite, imamo te pravo smatrati moralnom gnjidom i tako te javno zvati, jer si sporazum svojevoljno potpisao.

Uz gornji više moralni mehanizam potpisa, stranke bi dodatno morale revidirati demokratski pristup u vođenju stranki i provesti dubinske analize tko bi ih mogao izdati, a shvatimo nisu sumnjivi u Zagrebu samo Bandićevi zaposlenici, sumnjivi su svi koji žele posao u gradskim službama po stranačkoj liniji. Na njih Bandić jednako računa. Napomenimo kako je jedan od razloga zašto je Možemo u Zagrebu pregazio SDP u tome što od njegovih kandidata nitko nije prešao Bandiću, a to glasači cijene. Samo jedno je sastaviti listu s četvero nepotkupljivih, a drugo s četrdeset.

Dakle, po zakonu svaki kandidat ima i zamjenika i po meni stranke reformi bi za kandidate ili prve na listi trebale istaknuti fiktivne zastupnike koji bi aktivirali svoj mandat samo kad bi trebalo zamijeniti svoje zamjenike u slučaju izdaje birača. Ti prvi na listi su ljudi kojima se vjeruje, to su oni koji se radije ne bi bavili politikom osim ako se baš mora, recimo u slučaju izdaje birača. Stranke sklone reformama bi, dakle, morale provesti dubinske provjere svoga članstva i neke otvoreno onemogućiti da se kandidiraju jer Hrvatska nije Švedska. Idealni kandidati za nepotkupljive zastupnike su, recimo, ljudi poput Josipa Viteza iz Požege, koji je upravo zbog poštenja izgubio posao te čak ugrozio i vlastitu obitelj. Ima Hrvatska još takvih ljudi.

Usput, svi oni koji su za istinske reforme trebali bi i sami na društvenim mrežama predlagati koji su to pojedinci kojima vjeruju. Takvi bi na listama trebali biti mamac za apatične, ali i garancija da će se poštovati demokratska volja građana, jer građani koji biraju su ipak suprotno zakonu bitniji od onog jednog kojeg su izabrali.

Dakle, ti formalni kandidati, prvi na listi, ne bi išli u gradske skupštine kao prvi izbor, oni bi samo služili kao zaštita od izdaje birača, oni su tu, da se našalimo, više kao prezervativ od izdaje. Dakle, vjerojatnost izdaje kod nas je za očekivati između jedne četvrtine i jedne trećine. Sad, recimo da stranke uz dobro pročešljavanje svoga članstva tu vjerojatnost smanje na jednu desetinu i za kandidate i za zamjenike. Tad je vjerojatnost da kupite nekoga s takve liste jedna stotina, dakle zna se tko bi u Zagrebu dobio jednog od 100, dakle praktično nikoga. Neke stranke ovaj prijedlog mogu prihvatiti kao svoj selekcijski i izborni mehanizam. Nije da se mora, ne mora se. Ali stranka koja ga prihvati bi, vjerujem, imala izvrsne rezultate na sljedećim izborima, a vjerojatno bi se i generalno rapidno povećala izlaznost. A to žele svi koji su iskreno za reforme. Takvi trebaju glasati ili za lijeve reformiste ili za reformiste centra. Gradonačelnički kandidat neka je iz grupacije s više glasova, a zamjenik iz one druge. To neka im bude sinergijska snaga. Desnica mora izabrati je li im u poslovima oko kanalizacije i smeća važnija ideologija ili promjene.

Najčitaniji članci