News

Komentari 37

Sud potvrdio Mađerovu krivnju za ubojstvo kamatara, a nestala bilježnica nikad nije pronađena

Sud potvrdio Mađerovu krivnju za ubojstvo kamatara, a nestala bilježnica nikad nije pronađena

Riječ je o jednom od najintrigantnijih sudskih postupaka u Hrvatskoj. Josip Mađer je osuđen na 25 godina zatvora zbog ubojstva Vlade Martinca. Bio mu je dužan 14.000 eura, no dužnika je bilo još. Sve je zapisivao, ali jedna "tekica" je nestala...

Vrhovni sud je potvrdio presudu 70-godišnjem Josipu Mađeru (70) koji je u obnovljenom postupku, nakon presude Europskog suda za ljudska prava, osuđen na 25 godina zatvora zbog ubojstva kamatara Vlade Martinca što se dogodilo prije više od 16 godina.

Ipak, Mađerovi bližnji već godinama tvrde kako on nije kriv za ubojstvo Martinca. 

Šutim već 16 godina, ne mogu više šutjeti i trpjeti u sebi. Moj tata nije ubojica, uvjerena je Maja Mađer (22) iz Križa.

Riječ je o jednom od najintrigantnijih sudskih postupaka u Hrvatskoj. Prva nepravomoćna presuda, kojom je Mađer osuđen na 28 godina zatvora, donesena je 2006. Maja dobro pamti kad su policajci prvi put odveli njezina oca od kuće.

- Imala sam šest godina kad su policajci prvi put došli po njega. Taj prizor duboko mi se usjekao u pamćenje - nastavlja svoju priču Maja.

- Živjeli smo u Žutičkoj, gdje je sad mama sama. Bila sam u sobi i čula ekstremno glasno lupanje. Starija sestra me uzela u naručje i tješila. Znam samo da sam vrištala iz sveg glasa i pitala kamo ide moj tata. Govorili su mi da je tata otišao svirati - priča Maja.

Kasnije su joj rekli da je njezin otac u zatvoru zbog nečega što nije učinio i da će uskoro doći kući.

- Bilo mi je sve teže što sam bila starija. S 11-12 godina posjećivala sam psihologa jer sam hodala u krug kao Baltazar i jako sam čupala kosu. Mama se zabrinula za mene, a ja nisam znala kako se nositi s tugom i boli, nedostajao mi je otac - kaže i dodaje da ju je cijelo vrijeme bodrila majka koju opisuje kao veliku lavicu.

- Noćima bi mi pričala o tati dok ne bih zaspala. Kad sam došla u adolescentsku dob, počeli su mi u školi dobacivati da sam kći ubojice. Ja bih se tad sakrila u kut i plakala, tad sam shvatila tko su mi pravi prijatelji. Kako sam sazrijevala, sve sam više upoznavala oca. Bio je muzičar, pozitivac, uvijek spreman pomoći. Ja u sebi znam da on to nije učinio - govori Maja.


Tvrdi da Josip Mađer nije imao oružje te da u bijelom autu koji se spominje nisu nađeni nikakvi tragovi koji bi ubijenog povezali s njezinim ocem.

Je li kakav trag pronađen u bijelom Fiat Unu koji je Mađer u to vrijeme koristio, nemoguće je reći bez uvida u sudski spis kojeg su imali na Vrhovnom sudu nakon što se Mađer žalio na presudu. U svakom slučaju Mađera su, nakon pet godina što je proveo na slobodi, prošle godine ponovno odveli iza rešetaka.

- Nakon 11 godina po zatvorima, ovih pet su ga valjda pustili na godišnji odmor! Kako drugačije to nazvati? Kad se 2015. vratio kući, trebalo mu je godinu dana da dođe sebi. Nije se znao ni rukovati. Ja sam mislila da napokon imam oca i da ću sad uživati s njim. Da sam znala da ću ga opet izgubiti, bila bih s njima svaki dan. Moja kći je prva unuka koju je pratio od rođenja. Bio je tako sretan. Ni sanjala nisam da će mi ga netko opet tako uzeti preko noći - zastaje pa nastavlja.

- Taj dan kad je saznao da se vraća u zatvor, došao je k meni blijed, kroz suze i s knedlom u grlu rekao je: ‘Idem nazad’. Ja sam stvarno mislila da se on sad bori za odštetu, nitko nije spomenuo da postoji mogućnost da ga opet osude. Taj dan, 19. lipnja, kad su opet došli po njega, nosila sam mu CD s pjesmama. Imao je dogovorenu svirku za pričest. Bilo je oko 9 sati, pred kućom sam vidjela policijski auto. Zamolila sam policajce da mi dozvole da ga zagrlim samo na trenutak. Sad i ja kćeri, kad me pita gdje je deda, govorim da je deda otišao svirati negdje daleko i da će se vratiti - kaže nam Maja.

Njezin otac Josip, priča, zna svirati sedam instrumenata, klarinet, gitaru, saksofon, basprim, flautu... Nakon izlaska na slobodu osnovao je s prijateljem bend Staro vino.

Prema optužnici, Martinca je ubio zbog duga od 14.000 eura koji je trebao vratiti u svibnju 2004. Kod javnog bilježnika potpisali su i ugovor prema kojemu ostaje bez kuće ako dug ne vrati na vrijeme. U optužnici stoji i da je tijelo odvezao "do vinograda koji je koristio na području Velike Ludine gdje ga je pokušao uništiti paljenjem, a kako u tome nije uspio zakopao ga je u natkrivenoj drvenoj šupi".

Kako bi uopće izašao iz zatvora, Mađer je prošao pravnu kalvariju. Nakon prve pravomoćne osuđujuće presude, koja se velikim dijelom temeljila na iznuđenom priznanju, tužio je Hrvatsku Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu. Oni su zaključili da su Mađeru prekršena ljudska prava prilikom ispitivanja u policiji te da je ono dobiveno nezakonito.

Nakon što je usvojena i njegova ustavna tužba, uspio je isposlovati obnovu postupka, u kojemu se nezakonito priznanje više nije smjelo koristiti. No nije mu to mnogo pomoglo. Ni u drugom suđenju nije uspio uvjeriti sud da nije počinio zločin.

-  Često se čujemo jer su zbog korone ograničeni posjeti, pa ima više poziva. U Lepoglavi je naučio rezbariti u drvu pa mi je darovao jedno rezbareno srce i broj 13 jer sam tog dana rođena - kaže i dodaje da se otac znao i šaliti o zatvorskim danima.

- Kad se vratio, ja sam tek učila kuhati. Znao me zezati i reći: ‘Kćeri, znaš da mi nekad fali onaj ručak u Lepoglavi’. Znali smo često sjesti na kavu u Križu, on je uvijek pio kavu s toplim mlijekom a ja s hladnim. Da je on to učinio, da mi je sam to rekao, ja bih se s tim pomirila. Voljela bih ga i dalje jer mi je otac, ali bih znala da je kriv i da mora odraditi svoj dug društvu, a ovako... - govori Maja.

Maja se nadala kako će joj otac još jednom uspjeti srušiti presudu.

U Mađerovu krivnju nije uvjeren ni jedan od nasljednika ubijenoga kamatara, Saša Mijekovec (38) iz Obedišća. On i Vlado Martinac nisu ništa u rodu, kao što mu rod nije ni drugi nasljednik Darko Luter, koji je s obitelji otišao u Njemačku. Naime, Vlado Martinac nikad se nije ženio, nije imao djece, ni bliže rodbine pa nitko nije znao da je ostavio vlastoručno napisanu oporuku dok ona nije pronađena tijekom policijske pretrage njegove kuće.

Prošle godine posjetili smo Sašu kako bismo saznali što zna o pokojnom Soldeku, kako su u selu zvali Martinca, i kako to da je baš njima ostavio svu svoju imovinu.

 

- Bio mi je firmani kum i bio je jako dobar prijatelj s mojim ocem, a Darko mu je bio susjed. Što god je trebalo, Soldek me znao zvati: ‘Joj, treba mi pokosit, treba mi ovo, joj, kumić, daj me odvezi do Ivanića, daj me odvezi do Križa’. Meni to nikad nije bio problem. Dapače, bilo mi je super kao dečku, dobijem 100 kuna što ga odvezem i još plati ćevape. Di ćeš bolje? - kaže Saša.

Otkriva nam da je Soldek nestao taman prije 1. svibnja, kad mu je bio rođendan.

- Svakog 1. maja on je nama kuhao kotlovinu na igralištu. Igralo se debeli protiv mršavih, bila je to fešta za cijelo selo. Taj dan kad je nestao bio sam na terenu, na policiju su me pozvali samo radi oporuke nakon što su je našli. Maltretiranje na policiji trajalo je dobrih četiri-pet sati. Tko, što, zašto...? Pričalo se da ga je u noći pokupio crni dugački auto, ja sam imao tamnoplavi, ali kratki, Passata iz 1982. Jožica je u to vrijeme vozio bijeli auto, suprugin. Zanimljivo je kako svi vide kad se baba popiša u selu kraj kuće, a ovo nitko nije vidio - kaže nam Saša.

Vlado je živio u Ribarskoj ulici u Obedišću, njegovu kuću nasljednici su sporazumno prodali. Ona je sad prazna, a vlasnik je u Njemačkoj te povremeno dolazi. Naslijedili su i šumu po pola te jedno polje. Interno su se dogovorili za vrijedne puške koje je Vlado pokupovao. Kako je Sašin tata lovac, on ih je uzeo i dao ocu, a Darko je uzeo potpuno novu frezu i priključke.

- Vlado je radio u Hrvatskim cestama, i penziju si je sredio, a u posao je krenuo s maminim novcem. Mama mu je radila u Njemačkoj kao čistačica i dobila je više od 100.000 maraka otpremnine. Ni na što nisu trošili. Imali su novi Renault 4, koji im je strunuo od stajanja, nije imao stotinu prijeđenih kilometara - otkriva naš sugovornik.

Martinac je znao povremeno izaći u lokalni kafić.

- Pio je samo Ballantine’s viski, ništa drugo. Kao klinci smo znali čime se bavi. Znali smo ga pitati: ‘Vladek, jesi skupio već milionček?’, a on bi rekao: ‘O dečki, ja sam to već odavno skupil’. Živio je kao pustinjak. Stalno se na biciklu vozio. Znao je doći k nama jesti ili bismo mu mi odnijeli ručak. Prije se bavio ribičijom, a onda je počeo loviti, kupio puške... Nekad je on izlazio do kasno u noć, no četiri do šest mjeseci prije nego što je nestao promijenio se. Poslije šest-sedam popodne zatvorio bi se u kuću i nikamo nije išao. Vidjelo se da je u strahu. Znao je reći: ‘Ako kaj trebaš, može do sedam navečer, poslije me nema’ - priča nam Saša.

Kaže da su u Vladinoj kući nakon njegove smrti i nakon što je nađena oporuka, našli isplatnice. Prema njima je Vlado dva-tri dana prije nestanka podigao veći iznos novca. Taj novac nikad nije pronađen. Navodno je nestala i jedna bilježnica u kojoj je Martinac vodio evidenciju dužnika.

- On je toj knjizi vodio dužnike do 1000 eura. Znači, posudiš od njega 100 eura, upiše te u knjigu. Dužnike više od 1000 eura vodio je kod javnog bilježnika potpisati ugovor - kazao je.

Objasnio je i da su nekretnine bile osiguranje povrata duga, a kamata je ovisila o visinu duga i vremenu povrata.

- Recimo, na 10.000 eura trebalo je vratiti 13.000 eura. Sakupili smo sve ugovore koje smo našli i tužili. Koliko sam samo novca potrošio na tužbe. Pa onda na sudu svi tvrde da su vratili dug prije njegove smrti. Ako je dug vraćen, a gdje je potvrda? Zašto ugovor nije raskinut - pita se Saša, koji nije tražio povrat duga od Mađera jer “čovjek ima dovoljno problema i bez toga”.

Na vrijeme provedeno s ocem do 6. godine Maju Mađer podsjećaju samo stare fotografije.

- Da sam znala da ću oca imati samo ovih pet godina, drukčije bismo proveli to vrijeme. Bila bih s njim svakog dana, više bismo se družili i kvalitetnije proveli to vrijeme. Sad je moja kći ostala bez djeda u još mlađoj dobi nego što sam ja prvi put ostala bez oca - kaže Maja Mađer.

Vlado Martinac je pred smrt, prema riječima Saše Mijekovca, imao više od 100 kilograma.

- Bio je gromada od čovjeka. E sad, da nekoga upucaš, pa ga zapališ, pa ga ideš rezati... Tijelo je bilo tamo gdje je Jožica imao vikendicu, deka je bila iskopana i trebala je biti betonaža. U toj deki je ostavljena jedna kocka... - kaže Saša.

Najčitaniji članci