Suprotno zakonu, rad Ustavnog suda je netransparentan. A snimanje sjednica to ne rješava!

U trenutku kada bjesni još jedan rat na Ustavnom sudu, koji je zbog samovoljne odluke njegova predsjednika Frane Staničića o tonskom snimanju sjednica i radnih sastanaka doveo i do paralize vrhovnog tijela za zaštitu ustavnog poretka i ustavnih prava građana, valja nam se vratiti na početak i podsjetiti na izvore najnovije ustavne krize. Važeći Ustavni zakon o Ustavnom sudu iz 1999., pročišćen i izmijenjen 2002. godine, a posebno njegovi članci 3. i 47., krucijalni su za ovu priču. Članak 3. propisuje da je djelovanje Ustavnog suda javno, a članak 47. da novinari mogu biti nazočni sjednicama, javnim raspravama i drugim skupovima unutar Ustavnog suda, što znači da Ustavni zakon izrijekom predviđa nazočnost novinara na sjednicama. Postoje, naravno, iznimke kod kojih se javnost isključuje sa sjednica, i to kada je potrebno zaštititi privatnost djece, žrtve nasilja ili nacionalna sigurnost. Za televizijski i radio prijenos iz Ustavnog suda potrebna je prethodna dozvola predsjednika Ustavnog suda, ali ni to formalno ne ograničava javnost djelovanja Ustavnog suda.