Potres je razorio skoro svaku kuću u Zagrebu. A čovjek koji ga je obnovio napravio je velegrad

Potres koji je u jutro 9. studenog 1880. godine  pogodio Zagreb bio je razoran. Stanovnici su bili tako prestravljeni silinom katastrofe koja ih je zatekla u snu, da je na kolodvoru, u naselju u kojem je živjelo tek nešto više od 30 000 ljudi - punom ruševina -  istoga dana prodano 3800 karata.  

- Ne računajući crkve, kapele i velike državne zgrade, nastradalo je od potresa 485 kuća u tolikoj mjeri da će troškovi popravka daleko premašiti njihov godišnji dohodak - napisali su članovi gradskog povjerenstva za utvrđivanje šteta, pa nastavili  nizati bilancu strašne nepogode. 

"U svemu, oštećeno je u Zagrebu 1758 kuća, ne računajući ovamo kuće, koje nisu povjerenstvu prijavljene. Za popravak oštećenih kuća morat će se izdati najmanje dva milijuna forinti”.

Štete su dosezale vrijednost polovice državnog proračuna. Ono što je potres učinio dušama ljudi, nikada neće moći biti izračunato. Senator i književnik August Šenoa, koji je danonoćno pomažući ljudima  na hladnu vremenu zaradio upalu pluća, umro je samo godinu dana kasnije.

- Pokvario sam se za vrijeme potresa - rekao je, a današnji će ga Zagrepčani, koji se u strahu trzaju na svako podrhtavanje tla, savršeno razumjeti.

Pogledajte video: Potresi uzdrmali središnju Hrvatsku

Nikad se ipak, kaže poznata kineska mudrost, ne zna zašto je nešto dobro. Iza Zagreba je bio najstrašniji događaj novije povijesti grada, ali pred njim je stajala blistava budućnost, zlatno doba izgradnje, koje - prema urbanističkim i arhitektonskim standardima koji su tada postavljeni - više nikada neće biti dosegnuto.  Lijepi, moderni, zapravo se rodio iz ruševina staroga, što u vrijeme potresa nitko nije mogao ni  sanjati.  Ključni čovjek obnove bio je Herman Bolle (rođen u Koelnu 1845.)  asistent austrijskog arhitekta Friedricha von Schmidta, no on to nije mogao učiniti sam. Iza njega je stajao autoritet moćnog ministra kulture, Ise Kršnjavoga, pamet, prosvijećenost i snaga Franje Račkoga i Josipa Jurja Strosmayera,  kongenijalni rad urbanista Milana Lenucija. Beli je Zagreb zapravo digla urbana inteligencija tadašnje države, uključujući i njenu političku elitu.

Nije završio fakultet, a od Zagreba je napravio čudo

Premda Herman Bolle nikada nije završio fakultet, bio je silno nadaren a posjedovao je i energiju koja se obično naziva vulkanskom. Kad čovjek danas pogleda što nje napravio u Zagrebu, mora ostati zapanjen i pred brojnošću i pred elegancijom njegovih djela, koja su u Zagreb unijela duh njemačke arhitekture. U Zagreb ga je, kako to biva, doveo slučaj. Pet godina prije potresa ovaj je Nijemac u Italiji  upoznao biskupa Strossmayera i Isidora Kršnjavoga, dvije zanimljive, čudne, velike i kontroverzne ličnosti hrvatske povijesti koji će postati njegovi najjači zagovornici. Strossmayer je tridesetgodišnjeg arhitekta, koji ga se očito silno dojmio,  1876.  doveo u Đakovo, kako bi pomogao u dovršetku katedrale na kojoj su radili Friedrich von Schmidt i Karl Rösner (nemoguće je ne primijetiti kako su tada Nijemci dolazili u Đakovo a danas Đakovština kupuje karte u jednom smjeru za Njemačku). 

Paralelno s radom na katedrali Bolle započinje i nadzor von Schmidtove restauracije crkve Svetog Marka u Zagrebu,  a kako je bio dobar, pouzdan i nadaren, Schmidt mu povjerava i gradnju zgrade Akademije i obnovu zagrebačke katedrale. Poslovi se množe, prihodi rastu, nove narudžbe zatrpavaju Bollea, pa Nijemac 1878. postaje Zagrepčanin. Ambiciozni protestant uskoro odlučuje postati katolikom, dijelom zbog uvjerenja, dijelom zbog konjunkture. I prije i poslije potresa, Kaptol je bio veliki naručilac poslova, pa mu je konverzija dobro došla a reputaciju mu je tek potres uzdigao do neba. Bolle je arkade na Mirogoju počeo raditi prije potresa, a kako one unatoč blizini epicentru nisu stradale, to je uzeto kao dodatni dokaz kvalitete njegova rada, pa je nakon nesreće dobio sve veće  poslove obnove grada.

-  Položaj glavnog arhitekta Zagrebačke nadbiskupije, a potom i Stolnoga kaptola, osigurao mu je gotovo monopol na popravcima sakralnih građevina, a širenjem kruga prijatelja i poznanika stvorio je sustav veza koji će mu u idućim desetljećima osiguravati brojne projekte i afirmirati ga naposljetku kao jednog od najvažnijih arhitekata hrvatskoga historicizma - sažeto je njegov uspon opisao dr. Dragan Damjanović, najveći autoritet za tog arhitekta, u  jednom radu posvećenom Boleovoj obnovi Kaptola.
 No, cijeli je grad procvao.

- Potres, koji se u prvi čas smatrao katastrofom za Zagreb, pokazao se po svojim posljedicama upravo blagotvornim, jer se u čitavoj Evropi organizirala sabirna akcija za  postradale; u Zagreb je došlo novaca sa svih strana, da se  njime poprave štete. Oštećenici su dobivali obilne potpore za  obnovu kuća, zajmove za novogradnje, i Zagrebom razvila se na sve strane građevna djelatnost, kakve taj stari grad ne pamti. Novogradnje nicahu kao pečurke, nastaše nove  ulice, a stare se širile i produživale kao kraci polipa prema  sve daljoj periferiji te grad postade iz dana u dan ljepši i  prostraniji, a ono 30.000 stanovništva pomnožalo se brzo na  40.000. Sve je to bila posljedica potresa i plod evropske solidarnosti, koja je pod dojmom prirodne katastrofe pritekla  u pomoć gradu, koji se od potresa probudio iz stoljetnog drijemeža - napisao je arhitekt i povjesničar Ćiro Truhelka.

Jedna fontana bila mu je dovoljna

Bolle radi Zavod svetog Josipa odnosno samostan Magdalenki u Nazorovoj ulici, kuriju na Kaptolu 6, kuriju u Novoj vesi 5, sjemenišnu kapelu na Kaptolu, Kemijski laboratorij na Strossmayerovu trgu, Evangeličku crkvenu općinu, zgradu Muzeja za umjetnost i obrt i Obrtne škole, palaču Pongratz na Jelačićevu trgu, mrtvačnicu, kapelu Krista Kralja i kapelu na pravoslavnom dijelu  Mirogoja, kuriju na Kaptolu 21, vilu Weiss na Prekrižju (srušena između dva rata) , zgradu u Dalmatinskoj 10, kapelicu na Ilirskom trgu, stambenu dvokatnicu u ulici J. Žerjavića 4 (kuća je njegov vlasništvo, u njoj se i  nastanjuje, danas je ruinirana) Učiteljsku školu u Medulićevoj (s K. Waidmannom, 1893.), umjetničke atelje u Ilici 85 (s Vlahom Bukovcem). 

Bolle radi i grobnu kapelu grofova Pejačevića u Našicama  i grobnicu obitelji Jelačić u zaprešićkim Novim dvorima.  Obnovio je ili restaurirao crkvu sv. Marka, katedralu i nadbiskupski dvor, Crkvu u Granešini, kaptolske kurije br. 2, 3, 4, 20, 21, 26, pročelje crkve Sv. Katarine, Franjevačku crkvu, Crkvu u Remetama, unutrašnjost pravoslavne crkve na Cvjetnom trgu, zgradu u Ilici 45, zgradu na Jelačićevu trgu 1 grkokatoličku crkvu Sv. Ćirila Metoda, zgradu  Bogoštovlja i nastave u Opatičkoj 10, kapelicu Sv. Duha. Lanac kojega u svečanim prilikama vidimo na vratu one nesreće od rektora, napravljen je po njegovu nacrtu, kao i fontana i meteo stanica na Zrinjevcu. Bolleu je jedna fontana bila dovoljna.

U utorak drugi nastavak...