News

Komentari 193

Svi naši predsjednici: Bilo ih je pet, a dvojica su bili privremeni

Svi naši predsjednici: Bilo ih je pet, a dvojica su bili privremeni

Tuđman i Mesić jedini su dvaput dobili izbore, a između njih dvojice na Pantovčak su privremeno zasjeli Vlatko Pavletić (HDZ) i Zlatko Tomčić (HSS)

1. Franjo Tuđman (pobjednik 1992. i 1997.)

Na prvim izborima Franjo Tuđman imao je genijalan slogan, možda najbolji u hrvatskoj povijesti: “Zna se”. Izmislio ga je Rikard Gumzej, celebrity modni kreator, vlasnik prvog butika u Zagrebu (otvorenog još šezdesetih).

POGLEDAJTE VIDEO:

Vlasnik licence za izbor Kraljice svijeta za Hrvatsku, genijalni copywriter,  Gumzej je smislio još nekoliko povijesnih slogana: “Tuđman, a ne Balkan”, “Odlučimo sami o sudbini svoje Hrvatske”, “Imamo Hrvatsku”... Danas bi s njima bio bogataš, a tada je uspio postati direktor televizije. Nije ni to bilo malo, no Gumzeju je sreću veću od novca osiguravala činjenica da može biti u blizini predsjednika Tuđmana. Izbori su bili parlamentarni, a Tuđman je - prema tadašnjem zakonu - te 1990. godine izabran za predsjednika predsjedništva SR Hrvatske. Predsjednik je stolovao u rezidenciji u Visokoj ulici, koju Tuđman, sve do rata, nije namjeravao mijenjati - na Pantovčak se, u Titovu vilu, odselio zbog skloništa u koje je mogao otići u slučaju zračnog napada. Tuđman, dakako, nije pobijedio samo zbog slogana. On je očito savršeno pogodio masovno raspoloženje naroda. Da je došao godinu ranije, bilo bi prerano, godinu kasnije, bilo bi prekasno - ali Tuđman je stigao točno onda kad je Hrvatska bila plebiscitarno raspoložena za njega, a to je raspoloženje očito nije prošlo jer se na njega danas pozivaju i Kolinda Grabar Kitarović i Zoran Milanović, koji je po njemu nazvao i zračnu luku. Čim se nakon godina disidencije pojavio na političkoj sceni, Tuđman je zračio samopouzdanjem. Ni jednog trenutka nije sumnjao u to da će dobiti na izborima, ali nije zaspao. Njegov vjerni org-sekretar (to je u strankama redovito najmoćnija pozicija), Josip Manolić, obišao je svaki svračji zakutak osnivajući podružnice HDZ-a. Ni jedna bandera od Zagreba do Dubrovnika ili Lipovca nije ostala bez plakata na kojemu je bio njegov lik, ni jedno hrvatsko selo nije ostalo bez podružnice HDZ-a. Terenski rad je presudan, to je Manolić ostavio u amanet HDZ-u od Partije.

Prvo sučeljavanje lidera stranaka opisao je u svojoj biografiji “Bez reprize” Miroslav Lilić:
- Za zadnju predizbornu emisiju, u kojoj su mišljenja sučelili Ivica Račan, Franjo Tuđman, Miko Tripalo i Željko Mažar, formirali smo posebnu komisiju. Na njezinu je čelu bio akademik Vlatko Pavletić, a član Ivica Crnić. Oni, Ines Šaškor i ja sjedili smo u jednoj prostoriji i zajednički pregledavali pitanja koja su dolazila kako bismo odlučili koje će ići izravno u studio. Ali o pitanjima koja će ići u eter odlučivali su Crnić i Pavletić. Uopće me nije zanimalo tko će što koga pitati. U glavi sam se bavio pripremom nečega meni mnogo važnijeg. Tog sam časa odlučio da ih sve pozovem na večeru koja uopće nije bila planirana. Nakon emisije sam rekao Tuđmanu, kojeg tad još nisam poznavao:
- Gospodine Tuđman, zovem vas na večeru, ja osobno, a ne Televizija. Idemo Dragi Vukušiću, jer sam tamo 50-postotni vlasnik! 
U zezanciji sam potvrdio glasine da sam suvlasnik tog restorana. Tuđman je odmah pristao:
- Nema problema, dapače.
Račan je rekao: – Joj, mene nešto boli kuk...
Mika Tripalo je rekao: - Kako ne. A može li biti i žena?
– Naravno da može.
– Sjajno, dolazimo.
Došao je i Željko Mažar, čelnik socijalista. Od naših ljudi došli su Ines Šaškor, Luka Mitrović i Vanja Sutlić. Bila je to vrlo opuštena večer. Ja sam se vozio s Tuđmanom u nekom starom, zelenom Peugeotu 304, koji je bio parkiran na samom ulazu u zgradu Televizije. Često razmišljam gdje je sad onaj dečko s jednim okom na čije sam mjesto sjeo i koji je zbog mene, po Tuđmanovoj naredbi, morao do Drageca tramvajem. Za večerom su svi bili odlično raspoloženi, posebno Tuđman koji je stalno nazdravljao govoreći:
- Dobivamo 60-65 posto glasova! 
Sutradan sam se šokirao kad sam vidio da je Slobodni tjednik Marinka Božića u najnovijem izdanju od riječi do riječi prenio naš razgovor za stolom. Znam samo da su konobari cijelu noć oblijetali oko nas kao muhe. Bili su silno ljubazni i stalno nam dolijevali vino. Nije mi to bilo nimalo sumnjivo. Tek poslije sam saznao da ih je Marinko Božić potplatio te da su s diktafonima i mikrofonima snimali doslovce sve što smo razgovarali. Sadržaj našeg razgovora, s raskošnim fotografijama, objavljen je na nekoliko strana.


Prvi predsjednički izbori prema novom Ustavu održani su 1992. godine. Na njima je Franjo Tuđman pobijedio Dražena Budišu. Tuđman je dobio 1,509.100 glasova, odnosno 56,73 posto, dok je Budiša dobio 585 tisuća glasova (21 posto). Nevažećih listića bilo je 50 tisuća (1,9 posto). Savka Dabčević Kučar, koja je do pred koju godinu kotirala kao hrvatska kraljica, dobila je samo 6 posto glasova, a Silvije Degen, najjači kandidat ljevice, osvojio je 4 posto.

Sljedeći izbori, 1997. godine, ostat će upamćeni po najmanjem broju kandidata. Tu se, doista, sve znalo, pa je interes kandidata i interes birača bio minimalan. Uz Tuđmana, kandidirali su se Vlado Gotovac (HSLS) i Zdravko Tomac (SDP), na izbore je izašlo 2,218.000 ljudi, a Tuđman je uvjerljivo - dapače, najuvjerljivije ikad - pobijedio sa 61,4 posto glasova (1,337.990 birača zaokružilo je njegovo ime).

2. Stjepan Mesić (HNS, pobjednik 2000. i 2005.)

Izbori 2000. godine ostat će upamćeni kao najveća hrvatska izborna senzacija svih vremena. Nikad se jedan autsajder nije vinuo tako neočekivano i tako visoko kao Stjepan Mesić, koji je obnašao gotovo sve važne funkcije u Jugoslaviji i Hrvatskoj, da bi potonuo na samo dno, a onda - vukući se za vlastiti perčin - lansirao sam sebe u orbitu u kojoj će ostati cijelo desetljeće, pa i dulje.

POGLEDAJTE VIDEO:

I Mesić je dokaz važnosti ili možda presudnog značaja tajminga u politici. I njemu bi godina ranije značila poraz, godinu kasnije na vrhu bi već bio netko drugi, ali šeretski raspoloženi vicmaher Hrvatima je nakon mrkog Tuđmana, koji je preminuo u prosincu 1999., sjeo kao melem na ranu. Tuđmanova je putanja zadnjih godina života bila silazna. Privatizacija, pretvorba, tajkuni, kriza, siromaštvo, nezaposlenost..., došli su na naplatu. Na izbore se javilo čak devet kandidata. Mesić je de facto kotirao kao self made man, kao vlastiti kandidat - u njega baš nije vjerovao ni HNS, koji ga je podržao s još nekoliko manjih stranaka - Dražen Budiša kao kandidat lijevo liberalne koalicije, te sedam desničara - Ante Đapić, Zvonko Šeparović, Slaven Letica, Ante Prkačin,  Mate Granić, Ante Ledić i Tomislav Merčep. Mesić je na kraju, u drugom krugu, dobio 1,433.372 glasa ili 56,01 posto, dok je Budiša uspio dobaciti do 43 posto (1,125.969 glasova). Mesić je dobio čak 95 tisuća više glasova od Tuđmana na izborima 1997., iako nije dosegnuo Tuđmanov rekord iz 1992.



Kampanja Stjepana Mesića bila je obilježena ležernošću, drskošću, duhovitošću i odsustvom političke korektnosti. Mesić je bez okolišanja govorio protiv Hercegovaca (kojima “ne treba davati ribu, nego im kupiti štap za pecanje”), Tuđmana (ispaljivao je viceve), HDZ-a, Crkve i drugih svetih krava, i ništa mu nije odmoglo. Hrvati na izborima za predsjednika biraju čovjeka, a ne ideologiju, biraju čvrsti stav, karakter, odlučnost, i to se na njegovu slučaju jasno pokazalo. Mesić je tijekom mandata nastavio borbeno nastupati protiv klera, mrtav-hladan umirovio je popularne generale koji su se digli protiv njega, slao je Tuđmanove transkripte u Haag, učinivši nešto što u povijesti diplomacije nije viđeno od Trockoga (otvaranje tajnih diplomatskih arhiva), ali Hrvatska ga je voljela. Kako je rekao Miroslav Lilić, samo dvjema osobama Hrvati sve opraštaju - Mesiću i Severini. 

Kuriozitet je da su, u tom kratkom periodu od Tuđmanove smrti u prosincu 1999. do Mesićeve inauguracije u veljači 2000., na Pantovčaku kao privremeni predsjednici republike bili Vlatko Pavletić i Zlatko Tomčić. Pavletić je, kao predsjednik Sabora, prema Ustavu preuzeo funkciju predsjednika nakon Tuđmanove smrti.  Trećeg siječnja 2000. bili su i izvanredni predsjednički izbori i redovni parlamentarni, na kojima je pobijedila koalicija šest stranaka. novi predsjednik sabora postao je Zlatko Tomčić (HSS), pa je i on vršio dužnost predsjednika RH 16 dana, između konstituiranja Sabora i Mesićeve inauguracije. Njihove ovlasti u tom periodu su bile uglavnom tehničke, ali su u svojim kratkim mandatima uspjeli potpisati odluke o nekoliko povlaštenih mirovina.

Mesić je n nakon dolaska na Pantovčak napadan kao udbaš, ustaša, vicmaher, kao čovjek koji se druži s mafijašima, izdajnik, komunist i što sve ne - i ipak je elegantno dobio i sljedeće izbore 2005. godine.Na njima je sudjelovalo 13 kandidata - on, Đurđa Adlešić kao predstavnica liberala i 11 kandidata desnice ili desnog centra (Ljubo Ćesić Rojs,  Ćiro Blažević, Mladen Kešer, Jadranka Kosor, Doris Košta, Anto Kovačević, Slaven Letica, Boris Mikšić, Ivić Pašalić, Tomislav Petrak i Miroslav Rajh).
U drugom krugu Stjepan Mesić je dobio golemih 1,454.451 glas ili 65,93%, odnosno još više nego na prvim izborima. To je samo 54 tisuće glasova manje od Tuđmanova rekorda! Jadranka Kosor dobila je 751.692 glasa ili 34,07 posto, no čini se da je Sanader, omogućivši kandidaturu više jakih kandidata iz HDZ-a, namjerno prokrčio put Stipi Mesiću, s kojim je - uz neke sitnije izuzetke - imao gotovo idiličnu kohabitaciju.
Na tim se izborima probio i Boris Mikšić, prvi među “trećeputašima”, koji je osvojio 396 tisuća glasova (manje od Škore na ovim izborima, ali impresivno puno). Mesić je u Hrvatskoj dobio već u prvom krugu, no u drugi je morao zbog glasova iz dijaspore. Predsjednički izbori 2009. bili su peti predsjednički izbori raspisani i provedeni po Ustavu iz 1990. Stjepan Mesić 2010. godine okončao je svoj drugi mandat pa se prema slovu Ustava nije mogao ponovno kandidirati.

3. Ivo Josipović (SDP, pobjednik 2010.)

Prvi krug izbora je održan 27. prosinca 2009., a drugi 10. siječnja 2010. godine. Ivo Josipović u prvom je krugu dobio 640.005 glasova od ukupno 4,495.528 prijavljenih birača, u drugi krug ušli su on i Milan Bandić kao nezavisni kandidat.
Josipović je uvjerljivo pobijedio. Dobio je dojmljivih 1,339.385 glasova (60,26%), dok je Bandić osvojio solidnih 883.222 glasa (39,74%). Bandić je pobijedio jedino u Lici. Josipović je proveo pet godina na Pantovčaku stalno jašući na valu velike anketne popularnosti.

Uoči samih izbora 2014., kada je kretao braniti mandat, bio je 'pozitivac' za više od 70% građana. No izazivačica Kolinda Grabar Kitarović ga je na valu snažne podrške HDZ-a, branitelja iz šatora i nezadovoljstva građana Milanovićevom Vladom pobijedila u drugom krugu.

4. Kolinda Grabar Kitarović (HDZ, pobjednica 2015.)

Šesti izbori održani su 28. prosinca 2014. godine. Na njima je bilo samo četvero kandidata: Ivo Josipović, Kolinda Grabar Kitarović, Ivan Vilibor Sinčić i Milan Kujundžić. S obzirom da ni jedan kandidat u prvom krugu nije dobio potreban broj glasova (50%), drugi krug izbora proveden je 11. siječnja 2015. godine. Kolinda  je dobila 1,114.945 (50,74%) glasova, najmanje od svih pobjednika, a Josipović 1,082.436 glasa (49,26%). Razlika je bila 32.509 glasova, a samo 1989 ako se ne uzimaju u obzir glasovi iz dijaspore. 


5. Zoran Milanović (SDP, pobjednik 2020.)

Zoran Milanović, bivši šef SDP-a i hrvatski premijer od 2011. do 2015. godine je, nakon što je ostvario najbolji rezultat od 11 kandidata u prvom krugu u prosincu 2019., sigurno slavio i u drugom krugu 5. siječnja 2020.


Peti predsjednik RH sada čeka inauguraciju za otprilike mjesec dana.

POGLEDAJTE VIDEO:

Najčitaniji članci