Stoja Peraić traga za ocem Kažimirom, kojega je zadnji put vidjela 1990. godine. Ostao je u Polači i nije želio napustiti svoje ognjište
NESTAO U POLAČI
'Tata mi je kroz suze rekao: Kćeri, bježi što brže dok možeš'
Oca Kažimira Peraića zadnji put vidjela sam 1990. godine, tijekom godišnjeg odmora koji sam provodila u Zadru. Na putu do Polače, gdje je živio, jedva sam se autom probila kroz barikade koje su počele nicati na potezu Kakma - Tin - Raštani. Kad su me okružili golemi, bradati ljudi, svi mahom pravoslavci, mislila sam da neću preživjeti i jedva sam izvukla živu glavu. Susret s tatom bio je kratak jer me brat potjerao u zadarski stan u koji bih se vraćala iz Austrije. Otac se pozdravio sa mnom. Dok su mu suze tekle niz obraze, govorio mi je: 'Dušo, bježi dok ti je vrijeme, izađi dok možeš. Vidjet ćemo se, dušo moja, čut ćemo se'. Više se nikad nismo čuli ni vidjeli. Bio je to naš oproštaj, otpočela je 2019. Stoja Peraić (72) priču o nestanku voljenog oca.
POGLEDAJTE VIDEO
Pokretanje videa...
07:26
Kad je Polača pala u ruke Srbima, Kažimiru se izgubio svaki trag. Ni supruga ni dva sina nisu ga uspjeli privoljeti da napusti svoju kućicu u Polači i pođe na sigurno.
- Iz Austrije, gdje sam radila, došla sam za Božić. Nećak mi je pričao da tata nije želio izaći iz svoje kuće. Nisu ga mogli ni iznijeti, opirao se i nije želio otići iz sela. Govorio je da je preživio II. svjetski rat i da će preživjeti i ovaj. Dva sata prije pada sela brata su mi, inače bolničkog radnika u Biogradu, izvukli iz sela. Otac je ostao u kući. Što se poslije dogodilo, stvarno ne znam. Netko kaže kako su razbojnici išli paliti kuće, možda su i njega zapalili - tihim glasom govori Stoja.
Oca pamti kao blagog i dobrog čovjeka, poštenog, prije svega milostivog i velikog veseljaka.
- Bio je vrijedan i radišan, i sjećam se da me, svaki put kad bih se vratila iz Austrije, dočekivao u suzama i s riječima: 'Evo moje kćeri, došla je'. A kad bih odlazila, govorio bi: 'Ajde, dušo moja, Bog te vodio i Bog te blagoslovio'. A suze bi mu tekle niz obraze - prisjeća se Marija dirljivih trenutaka s ocem, koji su joj se zauvijek urezali u sjećanje.
Iako je voljela oba roditelja, tati je ipak bila naklonjenija.
- Selo je bilo blokirano i nije se moglo tražiti nestale. U selo smo ušli tek nakon Oluje, 6. kolovoza 1995. godine. Našli smo tatinu štaku kojom se služio jer je bio slab na noge. Osjećala sam se jezivo. Tužno. Na mjestu gdje smo sjedili kraj kuće sad je bila džungla. Prevrtala sam nagorene i porazbacane ostatke po podu te smo našli džezvu za kavu. To je sve što je ostalo od naše kuće. Majka je umrla 1995., stariji brat 2005. godine, a mlađi prije osam godina. Moj nećak, sin najstarijeg brata, nastavio je potragu za djedom. Dali smo uzorke kose i krvi za DNK analizu, no nikakvog odgovora nismo dobili - žalila se Stoja.
Iako je sad u mirovini i sa suprugom živi u stanu koji su kupili u Biogradu na Moru, i danas se pita kakva je sudbina zadesila njezina oca. Jesu li ga ubili, jesu li ga mučili, jesu li ga zapalili? To je ono što bi voljela saznati.
- Ako se nađe, moj će ćaća biti pokopan kao da je umro jučer. Ali sumnjam da će se naći. Prošlo je previše godina. A da me tata sad čuje, poručila bih mu da ga volim. Da je on moj ćaća. Da sam isplakala puno suza, no uvjerila sam se da nema ništa od plakanja. Zato se sad molim - zaključila je Stoja.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
