Temperamentni Riječanin koji se ne boji stranačkih sukoba

Slavko Linić rođen je 19. rujna 1949. u selu Mikelji na Grobniku. U Rijeci je završio srednju Ekonomsku školu, a zatim i Ekonomski fakultet na kojem je diplomirao 1973. godine . Iste godine otišao je na odsluženje vojnog roka u JNA, gdje je isprva bio registriran kao kuhar, no ubrzo je premješten na uredske poslove. Iste godine učlanio se u Savez komunista. 

Godinama je izbjegavao sve partijske funkcije jer se želio koncentrirati na profesionalnu karijeru. Zaposlio se u brodogradilištu Viktor Lenac, a nakon toga je prešao u Gradšped. Uslijedio je Kvarnertrans pa Rafinerija nafte Ina u Rijeci. 

Za Inu je zaradio milijune surađujući s Abdićem

Sklopio je ugovor s Fikretom Abdićem i preko riječke luke izvozio Agrokomercovu robu te tako gomilao devize kojima je kupovao naftu za Rafineriju. Za tvrtku je zaradio nekoliko stotina milijuna dolara. Međutim, posao je pao s padom Abdića, a dio kredita koji je bio uključen u transakcije je propao. Pokrenuta je policijska istraga koja je završila s nalogom da se Linića izbaci iz Saveza komunista. Do izbacivanja nije došlo. 

Poznat je po temperamentnosti

Inače poznat po temperamentnoj naravi, pamti se scena na sastanku u Beogradu kada je potpredsjednik savezne vlade Janez Zemljarič okupio naftaše. Linić nije mogao otrpjeti političke prodike pa je usred sastanka izgubio živce, Demonstrativno je ustao i u navali bijesa počeo bacati pepeljare i razbijati stolice. Vikao je kako "sa svinjama u Vladi više ne želi razgovarati". U dvoranu su ušli i policajci, ali nakon što se smirio, cijela je situacija zataškana. 

Linić je na kraju dobio sudski spor s jugoslavenskom vladom. Rafinerija je trebala dobiti milijardu njemačkih maraka, ali taj novac nije nikada vidjela jer se bivša država raspala. 

Nakon skandala se na kratko preselio u Ljubljanu gdje je radio u banci za plaću od 7000 maraka. Zbog nostalgije se vratio u Rijeku. Nakon parlamentarnih izbora u lipnju 1990. predsjednik Skupštine Općine Rijeka Željko Lužavec pozvao je Linića da preuzme mjesto predsjednika općinskog Izvršnog vijeća, što je on i prihvatio. Ipak, na izbore u travnju 1990. godine nije ni izašao. HDZ ga nije privlačio, a partija mu nije ostala u dobrom sjećanju. 

U gradskoj upravi odmah je otpustio 30 posto zaposlenika, a zemljište prepisao u korist općine Rijeka dok se HDZ još nije ni snašao. HDZ je već 1991. godine skupljao potpise za njegovu smjenu, ali bezuspješno. 

Nabavljao oružje od Slovenaca?

Gradska uprava upustila se trgovinu oružjem. Prava istina nikad se nije doznala, ali vjeruje se da je Linić u jesen 1991. otvorio poseban žiro račun na koji su direktori nekih riječkih poduzeća uplaćivali veće devizne svote. Kada se skupilo dovoljno novca (govorilo se o milijun i pol američkih dolara), Linić se upustio u nabavu oružja od Slovenaca. Oni su ga pokušali izigrati i ostaviti bez novca i pušaka pravdajući se embargom na isporuku oružja. Linića je to razbjesnilo i on je Opelom Asconom odjurio u Ljubljanu i izazvao veliku svađu u kojoj se prijetilo i pištoljima. Akcija se završava financijskom transakcijom - veća svota završava u Trstu, kamo je Linić krenuo u strahu da ga netko ne presretne na cesti Ljubljana - Rijeka. Novac je na kraju završio u Finskoj, a zauzvrat je dobio granitne ploče. 

Popločio je njima riječki Korzo, a jedan medij kasnije je objavio da su ploče radioaktivne. To nije dokazano. Zaratio je i s dotadašnjim predsjednikom Općinske skupštine Željkom Lužavcem i na kraju postao gradonačelnik Rijeke 1993. godine. Pokušali su ga svrgnuti s trona 1995. i uspjeli su, ali samo na tri dana. 

Račan ga postavio za potpredsjednika Vlade

Na izborima za Sabor u jesen 1995. osvojio je 49 posto glasova, dvostruko više od drugoplasiranog HDZ-ova kandidata Hrvoja Šarinića. Dvije godine poslije potvrdio je svoj mandat po drugi put, a u siječnju 2000. još je jednom pobijedio na izborima za Zastupnički dom. Nakon pobjede koalicije šest stranaka 2000. godine, postao je potpredsjednik Vlade zadužen za gospodarstvo na nagovor Ivice Račana. Jedan od najzaslužnijih što je tada savladana golema nelikvidnost državnog sektora i što su postavljeni temelji za budući rast gospodarstva.

Bio je i predsjednik Odbora za prostorno uređenje i zaštitu okoliša i Odbora za pomorstvo, promet i veze te potpredsjednik Kluba zastupnika SDP-a čiji je član od 1990. godine.

Optuživali ga da je kumovu tvrtku spašavao državnim novcem

Račanova Vlada državnim novcem spašavala je brodogradilište Viktor Lenac čiji je vlasnik bio Linićev kum Damir Vrhovnik. 

Riječke 'Tržnice' Linić je dao koncesiju poduzetniku Ivanu Franoliću koji je poslije postao vlasnikom velikog dijela riječkih hotela. Inin pomorski servis, koji je imao koncesiju na prijevoz nafte Jadranu, prodan je Marplovu, poduzetnika Ante Marasa.

Linića se optuživalo da je dubrovački hotel 'Excelsior' po višestruko nižoj cijeni od drugog ponuđača prodao Goranu Štroku, poduzetniku bliskom SDP-u. Njegovo ime spominje se i pri usponu Roberta Ježića, riječkog poduzetnika koji je kupio Dioki u vrijeme dok je Linić bio šef Nadzornog odbora Ine.

Svojim potezima sukobljavao SDP i HNS

Nakon što se na vlast vratio HDZ, Slavko Linić bio je zastupnik u Saboru. Dolaskom Kukuriku koalicije na vlast, Slavko Linić postao je ministar financija u Vladi Zorana Milanovića.

Kao ministar često je bio u sukobu s različitim lobističkim skupinama zbog uvođenja financijske discipline u gospodarstvo, provedbe fiskalizacije - projekta usmjerenog na suzbijanje utaje poreza - i predstečajnih nagodbi, uvedenim kako bi se ubrzao proces restrukturiranja prezaduženih kompanija.

Inzistiranjem na uvođenju poreza na nekretnine, Linić je često bio i izvor sukoba s SDP-ovim koalicijskom partnerom HNS-om.

Sukobljavao se i s ministrom Marasom

U aktualnoj Vladi, Linić je imao trzavica i s donedavnim kolegom ministrom Gordanom Marasom. Njihov zadnji spor bio je u listopadu 2013., kada se Ministarstvo financija usprotivilo ukidanju obaveznog članstva u Hrvatskoj obrtničkoj komori, koje je predložio Gordan Maras. Linić se usprotivio i izuzećima od ovrhe nad imovinom obrtnika. Linić je odbio Marasov prijedlog da se poduzetnicima i obrtnicima s prihodom manjim od tri milijuna kuna omogući plaćanje PDV-a po naplati.

Kada je Maras najavio da će ministru financija predložiti da se ovrha provede samo nad obrtnicima koji duguju više od 10 tisuća kuna te da im se omogući produljenje rokova plaćanja, Linić je upozorio da se zakoni moraju poštovati. Maras je uzvratio da umjesto planiranja ovrha za građane i male poduzetnike poreznu disciplinu treba trenirati na onima koji državi duguju milijunske svote.

Linić i Maras bili su na suprotnim stranama i tijekom izbora predsjednika zagrebačkog SDP-a. Maras je bio kandidat, a Linić je otvoreno podržao Miranda Mrsića. Pobijedio je Davor Bernardić.

Bio je najpopularniji političar u Kukuriku Vladi

Unatoč nepopularnim potezima, građani su ga u anketama često navodili kao jednog od najpopularnijih političara, među ostalim i zbog donošenja zakona kojim su smanjene kamate na bankarske kredite u švicarskim francima.

Privatni život, kažu svi, skriva kao zmija noge. Razveo se od prve supruge devedesetih. Oženio se s pravnicom u riječkom poglavarstvu Ksenijom Čule. Ima posinka, a često navodi da u vlasništvu ima samo pola broda.

>>> A sad rat do istrebljenja: Sve o tajnom planu Linićeva puča i Zokijevom protuudaru čitajte u novom broju Expressa