Teta iz našeg dućana se zvala Snježana. Pamtit ćemo je

"Iznenada je umrla prodavačica iz našeg dućana. Mali, kvartovski dućan, jedan od onih u kojem će vam teta napraviti sendvič ako je zamolite. Susjedi su donijeli lampione i ostavili ih kraj vrata.

Sad je zatvoren, prošlo je osam sati i odavno je noć. Jedna od dežurnih pijanica i dalje je tu. Grije zidić.

Valjda ne zna da je gotovo."

BOLJE DA MUČIM Otišla je teta iz našeg dućana

Napisao sam ovu crticu prije dva dana. Prošao sam kraj zatvorene trgovine, u prolazu fotografirao zadnje odbljeske neona i nesretnu osobu u kontralihtu. Poznajem je iz viđenja, svakodnevno sjedi i pije na tom oronulom zidiću. Nisam htio komplicirati, namjera je bila kratko zabilježiti trenutak. Otišla je teta iz dućana, njoj u spomen žmirkaju lampioni, a osoba na zidiću i dalje sjedi, kao što je sjedila do sada, kao što će sjediti sve dok njeno mjesto ne zamijene neki novi lampioni.

Ipak, neki ljudi su pročitali crticu. Prepoznali su prizor s fotografije i razumjeli o kome sam pisao. Njena obitelj, prijatelji i kolege. Ljudi sa zidića.

Teta iz dućana zvala se Snježana Ćorluka. Otišla je u četiri ujutro. Iz vedra neba. Srce. Nije se patila. Bila je kod kuće.

U trgovini je prazno. Gužva je, ali je prazno, ako me razumijete. Nisam se morao predstavljati. Njena kolegica, druga polovica dućana, prepoznala me isti trenutak kad sam ušao.

- Ona je baš bila teta iz dućana. To je bila. Da. Teta iz dućana - teško govori žena iza blagajne. Naplaćuje mi vreće za smeće, jaja i majonezu. Radi refleksno. Lice joj je skriveno maskom, trudi se zadržati profesionalan ton.

- Tog dana, nema tko nije ušao, kupio lampaš i ostavio ga ispred. I ona ekipa ispred što pije, i oni isto. Žicali bi, a ona bi im dala na dug. Uvijek su joj vraćali. Takva je bila, znate? Naša Snježa - priča teta iz dućana i pomalo rastreseno gura majonezu u vrećicu.

Puca joj glas. Krčanje POS uređaja ga uspješno prikriva.

Razgovaram na mobitel. S druge strane linije je Snježanina članica obitelji. Vozi, stavila me na razglas.

- Nema je više, a ja se ne mogu pomiriti s tim. Teta iz dućana. Prije sprovoda sam joj kupovala vijenac na Miroševcu. U nekoj cvjećarni, ne znam. Žena koja tamo radi mi je pružila ružu. Uzmite je od mene, bila mi je najdraža prodavačica, rekla je. Nisam znala da ju je poznavala. I ona živi u istom kvartu kao i vi. Znala je Snježu - priča Snježina rođakinja.

Puca joj glas. Krčanje motora ga uspješno prikriva.

- Trebali smo se tog dana naći na kavi. Ona mi je i vjenčana kuma, znate. Teško je bilo uhvatiti vremena jer je stalno radila. Nikad nije htjela na bolovanje, uvijek je govorila da nema tko raditi ako ode. Sretna sam što sam je poznavala. To možete napisati. Svi smo sretni što smo poznavali Snježu - govori ona.

Poklapa slušalicu. Pušta me da napišem tekst o njoj. 

O teti iz dućana koja je nesretnicima sa zidića davala piti na dug. Koja bi u prolazu mojoj kćeri promrsila kosu. Kojoj su ljudi koje je jedva poznavala poklonili ružu i užarene lampione. 

Više crtica ovog autora pročitajte OVDJE