Tko je odgovoran za umorstvo Ville Peroš na Ribnjaku?

Ovo je izvještaj o umorstvu jedne zagrebačke kuće. Zvala se Villa Peroš, sljedeće bi godine navršila 120. rođendan (premda je, možda, i koju godinu starija). Za kuću to nije mnogo, ali Villa Peroš bila je lijep i skladan primjerak secesijske arhitekture, važan za već odavno narušenu cjelinu Ribnjaka. U Zagrebu koji nije ni Beč, ni Prag, ni Krakov, a nije ni Trst, ni Graz, ni Pečuh, Villa Peroš bila je malena ljepotice, lokalno remek-djelce, jedna od onih građevina po kojima njezini stanovnici nisu seljaci, a ni stanovnici nekoga novokomponiranog sintetičkog grada, nastalog po milostivoj volji kakvoga srednjoazijskog diktatora. S umorstvom Ville Peroš, u kojemu su redom sudjelovali Državni inspektorat, hrvatski sudovi i policija, desno-katolička hrvatska Vlada i zeleno- lijeva možemaška gradska vlast, Zagreb je za jednu kuću postao manje grad, a Zagrepčani su postali manje građani.

Umorstvo Ville Peroš provedeno je za račun Opusa Dei, točnije njihove zaklade Dostojanstvo i nada. Opus Dei katolička je organizacija čiji je cilj preobražaj društva i svih njegovih segmenata. Njezina osnivača Josemaríju Escrivá de Balaguera papa Ivan Pavao II proglasio je svecem. Životno djelo Escrivá de Balaguera knjiga je “Camino”, čija je zemaljska realizacija falangističko-fašistička Španjolska generala Franca. Najvažniji ministri u Francovoj vladi su tokom četrdesetak godina njegove vladavine bili članovi Opusa Dei, koji je diktirao i zakonodavstvo, kulturnu politiku i društveno ustrojstvo u državi. Bog je htio da se generalisimus Francisco Franco i Escrivá de Balaguer upokoje iste, 1975. godine. Nakon toga u Španjolsku se vraćaju sloboda i demokracija. Nije pogrešno reći da je Opus Dei katolička, kršćanska varijanta militantnog islamizma. Isključivi poput islamista, ravnodušni i neprijateljski raspoloženi prema zakonima koje nisi sami napisali, upravo poput islamista, spremni na upotrebu svih sredstava pri rušenju sekularnog društva i Republike, baš poput islamista, nema sumnje da su nevidljivi hrvatski ajatolasi Opusa Dei na Villi Peroš zorno demonstrirali što kane učiniti s hrvatskim društvom. Ali to je manje bitno od činjenice da ih u tome pokorno slijede institucije hrvatske države, kao i demokratski izabrani predstavnici vlasti.

Villa Peroš dugo je bila slabo održavana. Nakon što je u potresu oštećena, ali ne toliko da bi to izvana bilo vidljivo, niti toliko da bi se kretanje pločnikom ispred nje ograničilo, kao što je slučaj s brojnim donjogradskim građevinama, Opus Dei započeo je njezino rušenje. Državni inspektorat to im je zabranio, ali oni su, tojest njihovi radnici, nastavili rušiti sve dok nisu uklonili krov. Tada su se zaustavili. Sljedeće tri godine čekalo se da se Villa Peroš uruši sama od sebe. Već tada u ubijanju kuće sudjeluju sudovi, policija, državne i gradske vlasti, kao i građani, naročito oni koji se diče svojim urbanim aktivizmom. Opus Dei 2011. kupio je Villu Peroš, e da bi ishodio njezino rušenje, i da bi na njezinom mjestu sagradio “veliki duhovni centar”. U svom naumu nije, naravno, računao na suradnju prirodnih sila. Prirodne sile, tojest potres, poslužit će samo kao izlika nečega što je započelo prije potresa.

I kao što je u klerofašističkoj Španjolskoj svetoga Josemaríje Escrivá de Balaguera i generalisimusa Francisca Franca obitelj osuđenika na smrt po zakonu plaćala metak kojim će on biti pogubljen, tako je, također po zakonu, donesena odluka da porezni obveznici plate rušenje Ville Peroš. Državni inspektorat takvu odluku obrazlaže dvostrukom prijesnom lažju da je kuća “potresom uništena”, i da je treba ukloniti “jer predstavlja opasnost”. Kuća je, naime, uništena, jer joj je mjesecima nakon potresa uklonjen krov, što bi dohakalo svakoj secesijskoj zgradi, s potresom ili bez potresa. Osim toga, čak ni nakon tri godine stepen njezina uništenja nije bio dovoljan da se kuća makar iznutra počne urušavati. I na kraju, koliko je od dekapitirane Ville Peroš prijetila opasnost potvrđuje i to da, kako nam potvrđuju fotografije objavljene na portalu Telegram, mjesto rušenja nije bilo po propisu osigurano. Za to bi, osim tvrtke koju je za izvođenje radova izabrao Državni inspektorat (navodno, u skladu s natječajem), odgovorna trebala biti i policija, koju, čini se, zabole pendrek za ugrožavanje sigurnosti građana, ako se ta sigurnost ugrožava u ime Državnog inspektorata, Opusa Dei i svetog Josemaríje, Bog da mu dušu prosti! I dušu, i sveti Frankov fašistički režim!

KRATKA POVIJEST 1983. GODINE ’Džuli’ Danijela Popovića: Pjesma s kojom su Jugoslaveni shvatili što je to 'Eurovizija'

Ali nemojmo se ni mi praviti blentavi i blesavi: pa nije li i prirodno i očekivano da se onaj HDZ-ov notorni Mikulić, šef Državnog inspektorata, i profesor opštenarodne odbrane, ministar unutarnji Božinović, i ministrica kulture Obuljen Koržinek, i Andrej Plenković, kao i svi njihovi šarafići, okreću upravo onako kako ih zavrću kacavida i šrafciger Opusa Dei, no doista je bolno iritantan u svemu ovom slučaj Tomislava Tomaševića i njegove sljedbe. Naime, kada se ono onomad nekoliko stotina metara zračne linije od Ville Peroš 2009. i 2010, pod nadzorom Tomislava Karamarka i prateće policijske huntice, rušila jedna manje značajna zagrebačka građevina, u kojoj se, eto, rodio pjesnik Vladimir Vidrić, i kada je nakon toga posred Varšavske ulice bušena rupa za privatnu garažu Karamarkova jataka Tome Horvatinčića, legendarni se zagrebački aktivist Senf, skupa s ekipom današnjih gradskih ministara, saborskih zastupnika i zastupnica, dužnosnika ovih i onih, valjao po ulici, spreman i da životom svojim brani urbane vrijednosti Zagreba i svake zagrebačke kuće.

Što se u međuvremeno dogodilo? I koja je razlika između rodne kuće Vladimira Vidrića, pred kojom se kolektivno recitiralo i cendralo, i Ville Peroš, pred kojom Tomislav Tomašević šutke pere ruke. Biva, nije to njegova nadležnost! Biva, sve je to učinio netko drugi! Baš kao da je ono onda bila nadležnost Senfova, te njegovih drugarica i drugova, i kao da su u međuvremenu svi oni izgubili nešto što su imali tada, a ne obrnuto. Naime, u ono vrijeme bili su aktivisti, da bi u međuvremenu, zahvaljujući trijumfalnom pohodu na vlast, kada su zahvaljujući demokratskoj proceduri u kojoj su sudjelovali i za njih glasali i oni građani koji nikada ne izlaze na izbore, u Zagrebu osvojili veći komad vlasti nego što ga HDZ ima u državi. I umjesto da time Senf i njegove majonezice preuzmu odgovornost za Zagreb i za sve građane ovoga grada, za sve ugrožene ljude i za baš svaku ugroženu kuću, oni će se najednom ponašati kao tobožnji legalisti. I sve će prepustiti Gradskom zavodu za zaštitu spomenika kulture.

PETAK ČETRNAESTI Jergović: Što se to dogodilo Radovanu Fuchsu pa da ozbiljno shvati zločin u Beogradu?

Kada je netko zbilja gradonačelnik, osim što postupa po propisima i zakonima, on se pri svome postupanju ponaša u skladu s vlastitim uvjerenjima, te s osobnim temperamentom i karakterom. Dakle, ako Tomislav Tomašević nije bio u stanju da zaštiti Villu Peroš, a možemo mu i povjerovati da nije, tada je trebao na Ribnjaku, ispred te kuće, sazvati konferenciju za novinstvo, trebao je reći nešto od onoga što je o gradu i o građanima govorio u vrijeme događaja u Varšavskoj, trebao je vlastiti intelektualni i moralni autoritet založiti za jednu kuću. Naravno, ne samo zbog te kuće, nego zbog svega onog što se zajedno s tom kućom ruši. Tomislav Tomašević morao je to učiniti i zbog sebe, jer nas u suprotnom navodi da se upitamo: kad je on lagao, onda kada se valjao po Varšavskoj i u toj nepodnošljivo patetičnoj gesti pasivne rezistencije navodio policajce da ga, kao zalijepljenu žvakaću, skupljaju s asfalta, ili dok ignorira nestajanje Ville Peroš i svojom pasivnošću sponzorira izgradnju duhovnog centra Opusa Dei na Ribnjaku? Naprosto ne može biti da je istina i jedno, i drugo.

A budući duhovni centar Opusa Dei mogao bi, u skladu s nazivom Zaklade Dostojanstvo i nada, slobodno ponijeti ime Colonia Dignidad. Ista je to politika. Jedna se zagrebačka kuća preselila u snove onih koji su uz nju prolazili.