Ideja da su umjetnici boemi koji noći provode za šankom stara je i smrdi na pokvareno. Najčešće tako misle oni koji sapunice smatraju umjetnošću, a film trošenjem novca poreznih obveznika, kaže glumac Ugo Korani povodom predstave 'Neprijatelj naroda’u ZKM-u
Ugo Korani (1994.) član je ansambla Zagrebačkog kazališta mladih od 2019. godine, a prije stalnog angažmana upoznali smo ga i na drugim kazališnim adresama. U aktualnoj predstavi “Neprijatelj naroda” po Ibsenovu klasiku i u režiji Ivana Penovića u matičnom kazalištu, Korani ima energičnu i zabavnu ulogu. Tako je igra. Ibsenovski ključ zahvalan je za svaku suvremenu temu, laviramo između klasike i realnosti glumačkog posla i razmišljanja.
Express: Kakav je lik koji igrate, taj naš ibsenovski suvremenik, u čemu je njegova poanta? Sudeći po Penovićevu redateljskom potpisu, ovaj bi Ibsen mogao biti ‘pomaknut’ iz klasičnog registra u multiperspektivnom smislu? Pokušati izvesti ptičju perspektivu na vlastitu predstavu, to je uvijek zanimljivo.
Lik koji igram zove se Horster. On je kapetan broda i jedini je pravi prijatelj Thomasa Stockmana, neprijatelja naroda. Čovjek koji istinu, pravdu i prijateljstvo stavlja iznad materijalnih dobara. Kad Thomasu Stockmanu svi okrenu leđa, on mu daje svoju kuću kako bi održao skup bez obzira na to što će zbog toga ostati bez posla. Kad ostane bez posla, ne vidi to kao tragediju, nego kao priliku za odmor. Ne zamara se politikom, lokalnom upravom ni zagađenim vodovodom, njemu je jedino u interesu pomoći prijatelju. Osoba koju bi svatko od nas volio imati kraj sebe. Tih i šutljiv, ali kad treba pomoći, uvijek je tu. Podržava ideju Thomasa Stockmana da bi o važnim stvarima morali govoriti oni koji su za to kompetentni. Ne dopušta da mu raspoloženje pokvare ljudi koji su se, da citiram Penovića, premalo igrali u djetinjstvu. To bi, ukratko, bila njegova poanta. Što se tiče pomaka iz klasičnog registra, nisam siguran da znam što to znači. Našu predstavu vidim kao vrlo klasičnu. Ima linearnu radnju, likovi su emocionalno utemeljeni i priča je jasna. Ako pomak iz klasičnog registra znači da smo adaptirali tekst kako bi komunicirao s današnjim gledateljima, to jesmo. I neka smo. Imamo na to pravo. Posljednji prijevod ovog teksta je iz 60-ih godina i on je iz današnje perspektive potpuno negovorljiv, a što je najvažnije nerazumljiv. Kazalište nije muzej. Mora se mijenjati i komunicirati s trenutkom u kojemu se nalazimo inače nema smisao.
Express: Ova Ibsenova drama je i u vrijeme nastanka imala, naravno, dvostruki kod: neprijatelj naroda je ironijski znak za društvenu nepravdu prema ‘junaku našega doba’. Transpozicija samog naslova u domaću zbilju nudi pregršt primjera: iako se bizarna (ne samo) politička situacija danas čini luđom od bilo koje inscenacije? Tko je za vas mogući pretendent za ‘junaka našega doba’? Je li to uopće kategorija za naše moralno i/ili mentalno zdravlje ili tek komični odušak?
Odnos znanosti i politike jedna je od tema koju naša predstava propituje. Mali grad živi od ljekovitog kupališta. Situacija je idealna. Posao cvate, bolesnici se dolaze ondje liječiti, svi zarađuju od kupališta. Međutim, otkrije se da je voda u kupalištu otrovana i tu nastaje problem. Treba li ljude na to upozoriti i tako uništiti ekonomiju ili stvar treba prešutjeti i tako sačuvati ekonomiju? Poznato? O, da... Niti je zbilja luđa od inscenacije niti je inscenacija luđa od zbilje. One se naprosto preklapaju. Što se tiče junaka našeg doba, za mene su to svi oni koji svoj posao rade pošteno. Koji ne kradu, unatoč tome što svi oko njih kradu. Koji svoju slobodu mjere slobodom onoga drugog, koji ne mrze nego prihvaćaju. Junaci su oni koji će stati na stranu slabijeg, ma koliko to koštalo. Za naše je mentalno zdravlje bitno biti okružen takvima.
Express: Prije stalnog angažmana u ZKM-u, igrali ste u zagrebačkom HNK-u, i to u njegovim vrlo uspješnim predstavama ‘Ciganin, ali najljepši’, ‘Tri sestre’, ‘Kralj Lear’, ali i u kazalištu Žar ptica, na Dubrovačkim ljetnim igrama, Teatru Poco Loco, De facto kazališnom grupom. Nećemo sve nabrajati, istakli smo one iz nacionalnog teatra, te su uvijek najupadljivije. U relativno kratkom vremenu ste, dakle, spojili iskustva velikih i manjih pozornica: kako vas je to oblikovalo, što je za vas tu izazov?
Prvenstveno su me oblikovali ljudi s kojima sam radio. Ne radim razliku između, kako ste rekli, velikih i manjih pozornica. Kazalište se događa između glumaca i publike, a prostor je samo okvir. Evo i dokaza: nedavno sam radio predstavu ‘Višnjik u Višnjiku’. Riječ je od Čehovljevoj drami koju smo zbog situacije s COVID-om postavili na platformi Zoom. Ljudi koji su gledali vrlo su brzo prihvatili Zoom prozorčiće kao okvir, a ono što ih se ticalo su likovi, njihovi odnosi i priča. To nije moja teorija, takve smo poruke dobivali nakon izvedbi. Trenutačno je moj profesionalni izazov učiti kako se ‘optimizirati’ u različitim predstavama. To znači da kroz proces spoznajem koja je moja uloga u nekom komadu. Ne lik, nego uloga. Učim da je priča koju pričamo važnija od bilo kojeg lika: kako biti jednostavan, a učinkovit.
*Cijeli intervju pročitajte u novom Expressu koji je na kioscima od petka 19. veljače
