Tölle: Godinama sam se borila s nesanicom, lupanjem srca i autocenzurom. Tome je kraj...

Europski sud za ljudska prava presudio je da su hrvatski sudovi povrijedili pravo na slobodu izražavanja osnivačice Autonomne ženske kuće Zagreb Neve Tölle, koja je pred domaćim sudovima osuđena za klevetu bivšeg supruga jedne od stanarki skloništa za žrtve nasilja jer ga je nazvala zlostavljačem. Nakon devet godina pravne bitke u Hrvatskoj, Tölle je 2013. tužila Hrvatsku sudu u Strasbourgu. 

Hrvatska je dobila pljusku, a vi satisfakciju pred Europskim sudom za ljudska prava. Kako se osjećali kad ste doznali za presudu? 

Jako mi je teško odgovoriti na pitanje, kao što mi je bilo teško na dan presude koja je stigla na Međunarodni dan ljudskih prava. Prvo sam bila sretna, a zatim su mi se krenule vrtjeti slike u glavi što sam sve morala proći da bih takvu presudu doživjela. Razvlačio me po medijima, lažno optuživao, vrijeđao, klevetao. Nažalost, sve sam to morala prihvatiti jer je postupak bio u tijeku. Iako je sve to bilo davno, nakon presude iz Strasbourga sve mi se vratilo i borila sam se protiv toga.

VELIKA POBJEDA Strasbourg presudio: Hrvatska Nevi Tolle mora platiti odštetu od 6600 eura i sudske troškove

Koju poruku presuda Europskog suda za ljudska prava šalje državi?   

Poruka hrvatskom pravosuđu je da nije u redu cenzurirati aktiviste i aktivistice za ljudska prava, kao ni novinare. Nadam se će ona biti primijenjena unutar hrvatskog pravosudnog sustava u budućnosti, jer svi mi koji se bavimo zaštitom ljudskih prava moramo imati priliku slobodno i otvoreno govoriti o važnim društvenim tema, bez cenzure.

Kako je osuđujuća presuda hrvatskih sudova utjecala na vaš rad?

Moj rad mogu podijeliti na dvije faze. Prva je do pravomoćne presude domaćeg suda, da sam kriva za klevetu, do tada se u medijskim istupima nisam autocenzurirala. Nakon te presude autocenzura je bila prisutna, jer nisam željela da mi se ponovno dogodi takva priča. To je naprosto premučno, prestresno i ostavlja tragove. Kod mene su to bile nesanice, lupanje srca i na najozbiljniji način sve mi se manifestiralo i na psihosomatskoj razini.

Dosuđena vam je odšteta od 6600 eura. Je li to dovoljno za sve što ste prošli?

Od bilo kakvog novca važniji mi je sam sadržaj presude u kojoj je jasno naznačeno da aktivisti i aktivistice za ljudska prava, kad ukazuju na društvene probleme, ne treba zastrašivati i kažnjavati već prihvatiti informaciju čak i onda ako one šokiraju ili uznemiravaju kad se ukazuje na velike društvene probleme. 

Hrvatska je 2018. godine ratificirala Istanbulsku konvenciju. Jesmo li po pitanju zaštite žena od nasilja napredovali ili nazadovali?  

Nažalost, moram reći da je Hrvatska nazadovala i to govorim iz prakse. Napredovali smo samo u jednom jedinom segmentu, a to je pad prekršajnih prijava protiv nasilnika, dok su u porastu kaznena djela nasilja nad ženama. Nužno je da žene i djeca dobiju adekvatnu zaštitu, a zlostavljač sankciju. Problem koji imamo je da žrtve kad prijave nasilje policiji ili Centaru za socijalnu skrb, govori im se da insinuiraju, lažu ili da to uopće nije problem. Senzibilizirano postupanje svih institucija, ali i dosljedna primjena Istanbulske konvencije, alati su koji se uopće ne  primjenjuju. Da bi se Konvencija u potpunosti implementirala potrebna je ozbiljna politička volja premijera i Vlade. Kod njega i pojedinih ministara vidimo dobru volju, ali sve počne štekati kad se to spusti na nižu razinu. Tražimo osobnu odgovornost za nečinjenje ili loše implementiranje svih pozitivnih zakonskih propisa koji moraju ići na korist zaštite žena i djece. Zahtijevamo i adekvatno kažnjavanje počinitelja.

Kakvu poruku pravosuđe šalje presudama poput one županu Alojzu Tomaševiću, koji je zbog  nasilja dobio 10 mjeseci uvjetno uz rok kušnje od dvije godine?

Poruka zlostavljačima je da to što mlate svoje žene, ponižavaju ih, vrijeđaju ili prijete da će ih ubiti zapravo nije problem, već da je riječ o nekakvom bagatelnom deliktu. Sve dok imamo takvu situaciju neće biti bolje nego samo gore. Prema našem istraživanju 70 posto žena izjavilo je da kad su policiji prijavile nasilje na intervenciji im je rečeno da prestanu iritirati supruga i da će tada sve biti u redu. Istina, istraživanje je napravljeno na malom uzorku, ali ti podaci trebaju poslužiti kao vrlo dobar indikator. Posljedica takvog postupanja jest da kad policija zamakne iza ćoška, žene dobiju novu turu batina i kažu da više nikada neće zvati pomoć. To dugotrajno nasilje, koje se bagatelizira, vodi prema crnim statistikama odnosno prema povećanoj frekvenciji nasilja i  ubojstava žena, nerijetko i djece.