Tomašević i Možemo! u Zagrebu sve više igraju na srca građana, kad već sve druge stvari zapinju

Ostavština Milana Bandića i njegovih ortaka u Zagrebu za novu gradsku vlast i gradonačelnika Tomislava Tomaševića istodobno je bila blagoslov i prokletstvo.

Blagoslov, jer im je najprije omogućila plebiscitarnu podršku na izborima, potom osigurala simpatije i razumijevanje građana kroz prvu godinu mandata, a na koncu pružila alibi za sve pogreške, promašaje, kašnjenja, neuspjehe. 

Prokletstvo, jer im je ta ostavština često bila nepodnošljiv teret, neprohodno živo blato, politička stupica, opterećenje zbog kojeg su se čitavu prvu godinu mandata praktički nalazili u izvanrednom stanju.

I to ne samo zbog eksplozija cijevi i plina u centru grada.

Pokazna vježba

Tomislav Tomašević ima, dakle, mogućnost vaditi se na Bandićevo nasljeđe, ali svejedno se ne može iskobeljati iz tog nasljeđa.

I zato je teško dati neku konkretnu ili objektivnu ocjenu uspješnosti zagrebačke vlasti na prvu obljetnicu mandata, pogotovo ako se ima na umu činjenica da je upravljanje metropolom trebao biti najveći test i pokazna vježba nove platforme Možemo! za širenje i jačanje svojih ogranaka po Hrvatskoj.

Možemo! doslovno živi ili umire u Zagrebu.

A u tom Zagrebu Tomislav Tomašević i Možemo! morali su igrati na srca i umove građana.

Više srca, nego umovi

Onaj racionalni dio vođenja Zagreba često se svodio na loše kadroviranje popraćeno ponekom aferom, na probleme s otpadom koje je uključivalo i kooperaciju s likovima s optužnica, na gradske financije i čišćenje gradske uprave i poduzeća, na greške s projektima poput Srebrnjaka, a sve to popraćeno permanentnim - često i spektakularnim - raspadom gradske infrastrukture.

I u tom dijelu mandata apelirali su na umove građana. Hoće li imati razumijevanja, hoće li shvatiti o čemu se radi, hoće li razmišljati o opravdanosti poteza i o smjeru u kojem Zagreb ide.

No u posljednjih nekoliko mjeseci Tomašević i Možemo! počeli su sve više atakirati na srca svojih birača.

Na emotivnom valu gotovo plebiscitarno su osvojili Zagreb, a sada bi te emocije trebali svako malo podgrijavati i zadržavati tu vrstu povezanosti s građanima. 

Dugine boje

Pa onda farbaju gradske klupe u dugine boje, sudjeluju u Povorci ponosa, slikaju se na Iron Maidenu, dijele autograme na Norijadi, zabranjuju dolazak svećenika na otvorenje vrtića, uvode progresivne pojmove poput "osoba koje menstruiraju", ponekad objave na Facebooku upaljeno svjetlo u uredu gradonačelnika uz poruku "Mirno spavaj, Zagrebe", a ovoga vikenda pompozno su - i populistički - otvorili novu pješačku zonu u Staroj Vlaškoj od kojih stotinjak metara.

To bi trebalo razgaliti građane i podsjetiti ih zašto su uopće glasali za novu vlast. Jer ona nije samo izrasla na Bandićevom metaforičkom i vrlo konkretnom otpadu, već i na Bandićevu urbicidu, kulturocidu, na palanačkom mentalitetu i kontaminiranju Zagreba provincijskim duhom.

Bandić je nekad Željki Markić davao besplatno gradske štandove, Tomašević ne daje konzervativnim udrugama da vješaju svoje zastave po Zagrebu. Umjesto toga, istaknuo je dugine zastave.

Emocionalna veza

Tomašević sada prodaje progresivni, zeleni, urbani, moderni, otvoreni Zagreb kao testni laboratorij za političko profiliranje na razini Hrvatske.

Možemo! je u anketama treća politička opcija na razini Hrvatske, ali to ne može zahvaliti efikasnom rješavanju nagomilanih komunalnih, financijskih, koruptivnih, kriminalnih i političkih problema u Zagrebu, već promociji onih vrijednosti koje Tomašević proteklih tjedana upadljivo demonstrira kroz promociju na Povorci ponosa, kroz pojavljivanje na događajima i situacijama koje je Bandić postojano izbjegavao.

I dapače, među ljudima koji su s Bandićem vodili otvoreni rat.

Opet aktivisti

Uglavnom, Tomašević i Možemo! sve češće nastupaju u javnosti kao aktivisti, kad se već nemaju čime pohvaliti kao upravljači.

Te stoga računaju na emotivnu, gotovo sektašku privrženost građana.

Nije sporno da je Zagrebu trebao taj novi duh, da mu je nasušno trebao dosad sustavno zatirani urbani, progresivni i moderni mentalitet, kao i vizija Zagreba u idućih deset godina. A taj mentalitet trebao bi poslužiti Tomaševiću i gradskoj vlasti kao štit od neuspjeha i kritika.

To je ujedno bio najteži test nove vlasti, kako će iz pozicije i uloge aktivista, kritičara, pa i rušitelja, uspješno se prebaciti u ulogu upravljača i političara, nekoga tko snosi odgovornost i nosi se s drugim kritičarima i rušiteljima.

Dva razboja

Kako god bilo, Tomislav Tomašević i Možemo! na isteku prve godine mandata igraju na dva razboja: s jedne strane, moraju rješavati probleme iz prošlosti, a s druge, nuditi viziju budućnosti. 

Ruku na srce, ne može se reći da su bili previše uspješni niti u jednom aspektu. Međutim, i Milanu Bandiću trebalo je dvadeset godina da Zagreb pretvori u zapuštenu, provincijsku, klijentelističku, koruptivnu, primitivnu mafijašku kloaku. I trebat će narednih dvadeset godina da se ona pročisti.

I to je blagoslov za Tomaševića i njegove ljude: što god napravili, što god bivši Bandićevi suradnici, mnogi i pod optužnicama, podržani od Bandićevih koalicijskih partnera, danas govorili u javnosti, ne mogu biti gori od Bandića.

Prije sigurno nije bilo bolje, ali sada ne može biti gore.